Opsesija strankom, u ovom slučaju HDZom nije ništa drugo osim jasnog pokazatelja potpuno izgubljenog kompasa kod političara i njihovih birača. Jer politika nije stranka, stranka je samo sredstvo kroz koje se djeluje. U točki u kojoj stranka postaje sama sebi svrhom, prestaje politika.
Zamislite novinara koji vidno usplahiren stoji negdje u Rusiji i izgovara rečenicu; „U Rusiji postoji sud koji ne sudi pomoću propisa nego po političkom nalogu i pritom u potpunosti ignorira slučajeve građana.“ Zvučalo bi savršeno usklađeno s politikom totalitarističke države i nitko se ne bi puno začudio. Međutim ova rečenica dolazi iz mlade demokracije, članice Europske unije i ta bi činjenica svakom iole emotivno zdravom čovjeku trebala probuti dvije reakcije ovisno o karakteru:
1.slediti krv u žilama od straha ili
2.prouzrokovati ljutnju, bijes i probuditi nagon za djelovanjem
Ako ste na navedeno ostali ravnodušni trebali biste se zabrinuti.
Moja je reakcija slučaj „USUD RH“ bila kombinacija navedene dvije. Ostala sam zgrožena i istovremeno zahvalna onom sudačkom trojcu koji me uspio uvjeriti da (u ovom slučaju) „u svakom kukolju ima ponešto žita.“ Možda su te reakcije potaknute mojim karakterom i cjeloživotnim društvenim djelovanjem, a možda ipak genotip igra veliku ulogu. Moj pradjed za vrijeme Drugog svjetskog rata kao mlad dečko iz Češke pobjegao je u Hrvatsku. Pradjed je pokrenuo svoju tvornicu strojeva i bio prvi strojar s vlastitom tvornicom i brojim zaposlenicima na tom dijelu Sisačko-moslavačke i Zagrebačke županije. U kriznim jugoslavenskim vremenima radnici u tvornici mojeg pradjeda pobunili su se, izašli ispred tvornice s transparentima i odlučno se usprotivili njemu kao vlasniku tvornice. Umjesto da ih za ona vremena dobro poznatim sredstvima prisile vrati na radna mjesta moj pradjed vratio se s pečenjem, počastio sve prosvjednike i čestitao im na hrabrosti uz uzvik: „Tako se gradi demokracija.“
Kad malo bolje razmislim, definitivno je genotip; borba za ljude i demokraciju pomalo mi je u krvi. Iz tog razloga teško podnosim bilo koji oblik terora i uzurpacije i takve stvari doživljavam emotivno i osobno. Iz svega navedenog pravni fakultet sjeo mi je kao „kec na destku.“ Ne smatram da postoji vrijeme kad se šuti i vrijeme kad se govori. Govor, izražavanje i odlučno kontriranje nepravdi treba vježbati konstantno, kao mišić, u suprtotnom atrofira, postane nefunkcionalno. Baš zato pišem kolumne, nudim svoje ideje i pritom vježbam dok ne nastupi period praktičnog djelovanja.
Nakon poduže uvertire red je da se vratim na naslovom zadanu temu.
U medijskom prostoru sporne su zadnje dvije odluke aka upozorenja aka priopćenja Ustavnog suda. Ni sam USUD ne može se usaglasiti oko toga što će izreći tom mrskom, omraženom kršitelju Ustava Zoranu Milanoviću i svim njegovim „ustavokršiteljskim“ sljedbenicima. Ne mogu se oteti deja-vu tipu dojma i ne prisjetiti se ne tako davnog doba covida kad je USUD isto tako totalitaristički nastupao i steroidima hranio bolesnu, toksičnu podjelu nacije na cijepljene i necijepljene. Dakle, onomad ste bili antivakseri, a sad ste ustavokršitelji. Brat bratu, ni Tarantino ne bolje smislio ovakvu krvoproliće smijuriju. More znanstvenih istraživanja i svjedočanstava samih ljudi danas ide u prilog vama koji ste onomad bili uvjereni u to da se baš ne moraju cijepiti svi i da nešto s tom pričom oko cjepiva smrdi. Također u prilog teze da je covid period opasno iskorištavan za punjenje nečijih džepova ide i činjenica da je Plenkovićeva muza Ursula upravo pod optužnicom europske tužiteljice Laure Kovesi zbog nabavke Pfizer cjepiva. Nećemo predaleko u prošlost (osim toga već sam o tome pisala u jednoj od prethodnih kolumni) pa je ovo sasvim dovoljno za prisjetiti se sličnosti u građi HDZ-a i USUD-a. Elem, danas ste svi vi kojima čak i laički nešto u tim odlukama aka upozorenjima aka presudama USUD-a usmjerenim omraženom Zoki i njegovim partizanima smrdi prozvani ustavokršiteljima. Pa hajde, evoluirali smo, sada nisamo neprijatelji samo ovim cijepljenima nego čitavoj državi. Voila! I sve bi to bilo preslatko i vrijedno divljenja da je istinito. Međutim daleko je od istine. A ako počinjemo od teze da je „istina voda duboka“ a onda vam je jasno da će plićaci biti glasni kroz parole koje izviru iz plitkih osobnih interesa, što materijalnih, što iz osobog animoziteta prema osobama xy i slično.
U prvoj odluci USUD je svoj odgovor na pitanje zašto Zoran Milanović ne bi smio biti premijerski kandidat temeljio na opsežnom tumačenju poante trodiobe vlasti i kad takvo priopćenje čitate ono svakako ima smisla. Meni kao budućoj pravnici naročito. Dakle, apsolutno je jasna važnost konstantnog razdvajanja tri tipa vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudbenu. Međutim moje je mišljenje da su ona devetorica ustavnih sudaca (izuzevši onu trojku odnosno četvorku) i mnogi drugi puno mašili u intenzitetu. Trodioba vlasti je temelj svake demokracije međutim ona ne može ostati kirurški precizna i kruta u smislu da ostaje potpuno netaknuta i izolirana u svojem djelokrugu potpuno neovisno o tome što se „vani“ događa. Takva krutost nikako ne bi išla u korist smisla same demokracije. U prilog tezi da itekako postoji mogućnost međudjelovanja ide i prvo tumačenje tri suca USUD-a za koje bih se usudila reći da uistinu vrijede u svakom smislu te riječi. S njihovim sam se riječima detaljnije bavila u prethodnim kolumnama, a ovdje ću ponoviti ono što sam već pisala. Dakle, Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Goran Selanec očekivano potvrđuju stav ostatka sudaca Ustavnog suda i govore da se Zoran Milanović kao Predsjednik RH ne smije kandidirati na listama određene političke stranke. Međutim oni također jasno i nimalo mutno upakirano ukazuju na činjenicu da takvo što nije izrijekom upisano u Ustavu i da je za strogim isključivanjem takve mogućnosti bilo potrebe, ustavotvorac bi izrijekom takvo što i upisao u Ustav. Dakle Predsjednik u određenim situacijama ipak može raditi ovo što upravo radi Zoran Milanović no za takve je intervencije potreban jak razlog, npr.jak i dokazan napad na pravosuđe od strane jedne političke opcije. Iako spomenuti sudački trojac konkretnu situaciju (kulminiranu kroz slučaj Turudić na mjestu glavnog državnog odvjetnika) nije ocijenio kao takvom ipak otvaraju mogućnost aktualnom djelovanju Zorana Milanovića kroz posljednju rečenicu: „Posljedice koje bi takav razvoj situacije imao za položaj PRH ovisi o konkretnim okolnostima svake situacije zasebno i treba ih procjenjivati isključivo od slučaja do slučaja.”
Time naglašavaju da se uzurpacija ne događa naglo i očigledno već perfidno i polako. Upravo zbog toga situaciju je potrebno pomno i detaljno pratiti, a spomenuta mogućnost ostaje jasno otvorena.
Tvrdim da bi propisi kao takvi morali biti što precizniji i jasni.
To nije bez veze tako. Iako se neke stvari čine očiglednima, one takve nisu svima.
Ono što nije izrijekom propisano sklono je tumačenju, i to je usitinu logično. Primjer potrebe da čak i „notorne“, očigledne činjenice treba upisati u propis upravo tako da tu činjenice može podjednako jasno shvatiti sudac, odvjetnik, student, trgovac, trener ili bilo tko šesti potpuno jednako jest kaznenopravna sfera.
Kazneno pravo kao takvo jedino je „ovlašteno“ osobama oduzeti slobodu te je sama ta činjenica dovoljno alarmantna da izazove potrebu za gotovo kirurškom preciznošći pri formuliranju samih propisa od strane zakonodavca.
Hrvatski i svi međunarodni kaznenopravni propisi sadrže notorne i očigledne stavke koje bi se pravniku učinile blesavima no unatoč tome što se pravnicima određen propis učinio očigledan te su ga ocijenili kao materiju koju nije potrebno kirurški secirati i napismeno objašnjavati, u praksi se uzastupno događalo upravo suprotno.
Dakle, čak i ono što je tada ocijenjeno kao dovoljno jasno u praksi je nailazilo na različita shvaćanja i tumačenja te su se iz tog razloga događala kazenena djela kojima je zakonodavac ponukan iskustvom doskočio upravo kirurškom preciznošću odnosno jasnoćom.
Također se moram osvrnuti i na tvrdnje jednog od najznačajnijih tvoraca Ustava, gospodina Krunislava Olujića. Naglašavam najznačajnijih jer u tom su procesu onomad na Krku sudjelovala trojica od kojih je jedan dobro poznata hdz-ova siva eminencija Vladimir Šeks. S obzirom na poredbu intelektata Olujić- Šeks lako se može zaključiti da je Šeks tada najviše držao flašu….pardon, svijeću. Krunislav Olujić tokom jednog untervjua na N1 televiziji tvrdi ono što se danima prije činilo logičnim. Nigdje u Ustavu ne piše zabrana ovakvog predsjenikovog postupanja. Ono što Ustav navodi u članku 96. je:“ Predsjednik Republike ne može obavljati niti jednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost. “
Ustavni sud je samu kandidaturu stavio u kategoriju dužnosti. Dužnost hrvatski jezik definira kao obavezu ili zadatak pa se zapravo spor vodi oko značenje riječi.
Što je za koga obaveza ili zadatak?
Kadidatura kao takva ne predstavlja baš nikakvu obavezu, ona naprosto stoji pa što bude.
Malo nakon što smo uspjeli progutati prvo obrazloženje, evo USUD-a opet. Ovaj put ničim izazvan. Važno je naglasiti da se s drugim upozorenjem (sad su se valjda usaglasili da je u formi upozorenja pobogu…) USUD javio sam, na ničiji zahtjev što je u praksi nedopustivo. Usud se javlja na zahtjev odnosno prijedlog. U drugom priopćenju USUD izriće svoje sankcije retroaktivno i pro futuro. Retroaktivno gazeći po volji birača i stavljaljući sebe ispred voljom naroda izabranog parlamenta. Valja se prisjetiti da nitko i nikada u demokratskom sustav nije ispred parlamenta. USUD time duboko protuustavno izlazi iz svojih ovlasti. Ne treba zaboraviti da je USUD potpalio autodestrukciju i činjenicom što ni u jednom trenutku nije jasno obrazložio kojim bi sankcijama mogao podlegnuti PRH Zoran Milanović ako ostane u parlamentarnoj kampanji unatoč tome što nije na listi niti jedne stranke i kako bi to moglo utjecati na volju samih birača. Šeparović u smiješnom izlaganju krivnju prebacuje čak i na birače po sistemu “sami ste si krivi”. Nakon svega navedenog ne treba se čuditi nad činjenicom da sve to USUD nije potkrijepio niti jednim člankom Ustava čime očigledno i bez zadrške gazi po bazičnom načelu zakonitosti koje mora ostati Bibilija za svakog pravnika. USUD si je ovakvim postupcima zabio zadnji čavao u lijesu i u potpunosti izgubio već klimavi autoritet.
Iz svega navedenog jasno se može zaključiti da u skupinu legalista spadaju oni koji jasno i glasno optužuju suđenje bez pravne norme.
No, bilo bi krasno i bajkovito da je glavni problem HDZ-ov USUD. Pišem HDZ-ov zbog naglaska na poličku uzurpiranost kojoj je podlegao taj sud. Naime, od 13 ustavnih sudaca, devetorica HDZ-ovih sudi isključivo po nalogu ili u korist HDZ-a. Teoretski 6 bi ih trebalo biti iz redova SDP-a ili nestranačkih međutim dva SDP-ova suca tokom mandata prebjegla su na stranu HDZ-a. I to zaista nije ništa već neviđeno. Politički instalati nestabilnije su strukture od ciklobutana. U knizi “Politics for dummies” pojam “politički prebjeg” vjerojatno je među prva tri pojma u sadržaju; toliko je ustaljen. Taj dvojac uredovno je viđan u društvu Šeparovića i Butkovića. Stoga je jasno da je HDZ u tom sudu naprosto uspio kupiti većinu. Kupio je one koji su se ljigavo i licemjerno stavili na tržište HDZ-u. Ne razumijem ljude koji se tome čude ili negiraju tu činjenicu.
Problem su dakle i birači koji ne razumiju što znači glasati za promjenu ma u kojem god obliku ona bila i svi oni koji tvrde da je USUD sasvim okej unatoč tome što se većina pravnika jasno usaglasila oko činjenice da je drugo priopćenje USUD-a maksimalno kontrausutavno i nedopustivo ( valjda ne moram posebno naglašavati da je onaj trojac: Kušan, Selanec, Abramović ponovno prvi na liniji obrane načela zakonitosti).
Čula sam more licemjenih obrazloženja zašto bi HDZ ponovno trebao ostati u Vladi. Ta se obrazloženja rastežu od tvrdnji oko neke kvazi-sigurnosti/stabilnosti pa preko optužbi oporbe u smislu izmišljene rusofilije, partizanstva i sličnog (dok je svo potomstvo komunizma upravo u HDZ-u) sve do one klasične: “Milanović luđak- mi i Plenki pristojni.” Od razno raznih profila ljudi pa tako čak i od pravnika čula sam pitanje koje otprilike glasi ovako:”a što biste vi da da to isto recimo radi Kolinda ili Plenković ili netko treći iz HDZ-a? Biste li tako zdušno branili i Plenkovića da je na mjestu Milanovića?” Moj odgovor svima koji kroz to pitanje pokazuju da su uistinu fulali čitavu poantu prava, a svakako i ulogu ispravno posloženog sustava vrijednosti u životu je: Da. Isto bih tako zdušno branila HDZ da je na mjestu oporbe i Zorana Milanovića. Zašto? U tom bi slučaju oporba bi bila ta koja bi selektivno primjenjivala Ustav, koja je uzurpirala pravosuđe, zdravstvo, institucije, opljačkala državu, dovela državu do ruba siromaštva, otjerala Hrvate i uvezla jeftinu radnu snagu. Da, branila bih svakoga tko je na kontra strani od svega navedenog i time bih opravdala svoju struku i mjesto na fakultetu koje su mi osigurali porezni obveznici Republike Hrvatske!
Opsesija strankom, u ovom slučaju HDZom nije ništa drugo osim jasnog pokazatelja potpuno izgubljenog kompasa kod političara i njihovih birača. Jer politika nije stranka, stranka je samo sredstvo kroz koje se djeluje. U točki u kojoj stranka postaje sama sebi svrhom, prestaje politika. HDZ odavno već nije politika, a svi ovakvi juriši koje je pokušao izvesti Zoran Milanović i hajka u kojoj se oporba i nije najbolje snašla pokazatelji su želje da se stranke i pojedinci ponovno počnu baviti politikom, a ne strankom. Stoga svatko takav juriš treba pozdraviti i nastaviti vjerovati da ćemo jednom povno gledati više političara kakav je bio Budiša, Savka, Kosor i mnogi drugi koji su živjeli neku drugu ideju politike, neku drugu ideju Republike Hrvatske.
Kolumnistica Dagmar Marinić
Sadržaj ovog teksta je zaštićen autorskim pravima. Vlasnik autorskih prava na ovaj tekst je Dagmar Marinić. Svako neovlašteno kopiranje, distribucija, izmjena, javno prikazivanje ili bilo koja druga zloupotreba ovog teksta bez izričitog pisanog dopuštenja autora će biti predmet pravnih sankcija sukladno zakonima o zaštiti autorskih prava.
