Unatoč tome što ne posjedujem stranačku iskaznicu niti jedne političke stranke često me (najviše iz šale) zovu političarkom.
Točnije, bila sam članica jedne političke stranke, bila u razno raznim odborima iste svega par godina.
Uistinu sam vidjela i osjetila kako to iznutra diše i funkcionira odnosno i ne funkcionira baš. Nekoliko mjeseci prije upisa na Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, dakle prije 3 godine vratila sam iskaznicu i izašla s jasnim obrazloženjem upućenim stranci putem maila.
Uz to što je stranka krenula proždirati moj identitet vjerovala sam i još vjerujem da student na bilo kojem pravnom fakultetu nema što raditi u političkoj stranci, potpuno neovisno o motivima.
Iz razloga što sam zaista željela ostati „čista“ i bez ikakvih preferencija prema bilo kojoj političkoj opciji vratila sam iskaznicu.
Potpuno mi se učinilo prirodnim i jedino ispravnim formirati se i finalno postati pravnik bez ikakvog utega, potpuno odvojena od bilo čijeg populizma i ideologija.
Te vrijednosti smatram krucijalnima i vrhovnima, vrijednostima koje bi trebao gajiti svaki pravnik. Međutim, ljudi su skloni simpatijama iz razno raznih razloga pa je potpuno nesuvislo i zaista glupo očekivati od bilo koga da se u potpunosti sterilizira i baš nikada ne izrazi simpatiju prema određenim akterima na političkom polju.
Takve su stvari ljudske i poželjne te nemaju ama baš nikakve veze s prethodno spomenutom prijeko potrebnom „političkom čistoćom“ koju sam ocijenila kao nužnom vrijednošću svakog studenta pravnog fakulteta.
Smatram da sam time blagoslovljena, samim time što gajim strast prema određenim djelatnostima.
Jer priznali mi to sebi ili ne, biti strastven prema nečemu danas je velika rijetkost. Međutim strast prema politici nema negativan prizvuk kako to mnogi misle.
Politika je život, priznali mi to sebi ili ne. Kroji nam ama baš sve pa bih strast prema politici i beskonačnu potragu za smislom poistovjetila sa strašću prema životu, prema traženju smisla u životu.
Možda ovakve poetične, poluromantične rečenice ne prolaze najbolje kao opisi same politike ali razmislite još jednom; situacije kojima svjedočimo gotovo su uvijek samo refleksija naroda, njegove (ponovno poetički-romantično) svijesti i probuđenosti.
Voljela bih odmah na početku naglasiti da ovu kolumnu pišem iz perspektive stuentice 3.godine pravnog fakulteta koja nije već na trećoj godini ovog fakulteta pokupila svo svjetsko znanje i sada ga sije i njime se busa o prsa putem kolumni.
Upravo suprotno.
Već kao sedmogodišnje dijete počela sam jasno pokazivati potrebu za društvenim djelovanjem. Za vrijeme ljetovanja sa samo sedam godina promatrala sam rijeku Dubračinu koja prolazi Crikvenicom.
Onomad je Dubračina bila izrazito zagađena; do te razine da su njenom površinom plutale plastične vrećice i uginule ribe.
Toliko me dirnu prizor da sam natjerala tetu koja je stajala pokraj mene da piše pismo gradonačelniku Grada Crikvenice.
Već sa 7 godina imala sam dječji, ali jasan okvir kojeg bih se trebala držati prilikom obraćanja gradonačelniku.
Teta je pismo poslala i Dubračina je bila očišćena.
Jasno, ne isključivo mojom zaslugom, ali sada s 29 godina života znam da takve sitnice itekako rade doprinos.
Pet godina kasnije, s nepunih 12 godina ponovno me na društveno djelovanje natjeraju životinje i ekologija.
Sada kao već „profilirani“ klinac eko-ratnik na inicijativu profesora geografije postajem članica školske ekološke grupe i uz lokalno djelovanje proučavam odnos spram životinja u Republici Hrvatskoj.
Ubrzo shvaćam da se u našoj državi nerazmjerno puno testira na životinjama. Zajedno sa spomenutim profesorom učlanjujem sa u udrugu Prijatelji životinja Zagreb te se osobno po pitanju spomenutog problema obraćam tadašnjem Predsjedniku RH Stjepanu Mesiću.
Ovaj put pismenoj nije mi bila potrebna teta-zapisničar.
Nekon nekoliko dana Ured predsjednika odgovara i obećaje da će provesti politike za zaštitu životinja od prekomjernog testiranja. Testita li se u RH danas manje samo zbog toga? Možda da, možda ne, ali, ponovno, sada s 29 godine shvaćam koliku težinu imaju takve inicijative zapravo.
Nakon dvanaeste godine života pa sve do danas nebrojeno sam se puta obraćala državnim institucijama i tražila zaštitu slabijih potpuno samoinicijativno.
Na drugoj godini studija upisujem seminar iz kaznenog materijalnog prava i bavim se člankom 205. našeg kazneog zakona kojem je zadatak koliko je to moguće zaštititi životinje.
Kao bivša natjecateljica u konjičkom sportu odlučujem se baviti odavno zaboravljenim slučajem otetih i zvjerski poubijanih hrvatskih čistokrvnih lipianaca u Lipiku od strane vojske JNA.
Tada sam kontaktirala prijatelja, hrvatskog branitelja, tatinog suborca u ratu i bivšeg suparnika na utrkama, Gordana Šebalja koji me upućuje svojem poznaniku Mati Čačiću, čovjeku koji uistinu jesti zaslužan za povratak naših lipicanaca iz Srbije.
Mato mi je kroz trosatni razgovor detaljno opisao sve mučne procese koji su se tada događali, poslao mi svoju knjigu i more materijala koji su prikazivali mučenje i sakaćenje sirotih konja od strane vojske JNA.
Od spomenutih prizora nisam spavala 10 dana do izlaganja i otprilike toliko nakon izlaganja na nastavi.
Uz pomoć pofesorice iz kaznenog materijalnog prava i pofesorice iz međunarodnog javnog prava dolazim do zaključka da je slučaj „lipicanci“ ostao zaboravljen i bačen sa strane, ama baš nikada procesuiran u Haagu, a radi se o ratnom zločinu; napad na kulturnu baštinu, o zločinu koji ne zastarijeva. Stoga se nadam da će uz sve ljudske žrtve koje smo pretrpjeli tokom domovinskog rata i ovi četveronožni bijeli anđeli dočekati svojih „5 minuta pravde“. Pa ako to nitko prije ne sprovede, ja ću.
Iako se čini da je ovaj autobiografski, poprilično širok uvod u jednu kolumnu bio zapravo nepotreban, istina zapravo leži u suprotnom.
Upravo prolazimo kroz period koji je opasan u omjeru sante leda. Onaj komad sante leda koji viri iznad površine mora je borba na političkom planu, a onih preostalih 80% volumena sante je borba i udarci ispod pojasa među ljudima, gotovo svim stanovnicima Republike Hrvatske koji su barem malo popratili aktualnosti. Postotak koji ispod površine daleko je više opasan i manje transparetan.
Rat ispod površine potaknut je isključivo egom i potpuno iskrivljenom slikom neke važnosti i autoriteta.
Bilo bi smiješno da zapravo nije tužno. U silnoj želji da zauzmu monopol nad mišljenjem i znanjem te da opravdaju svoj ili nečiji stav, svoju ili nečiju političku ideju mnogi su spremni kao ulog dati puno više od onoga što zapravo sama situacija traži, a momentalna situacija u suštini traži isključivo izlaženje na izbore i ispravnu ocjenu situacije kao vježbanje demokracije. Demokracije u punom smislu te riječi.
Sportskim riječnikom, demokracija će nam kroz momentalnu situaciju doživjeti zdravu
hipertrofiju samo ako ljudi shvate sljedeće:
- Mnogi državljani RH imaju daleko jače i čvršće, „ljudskije“ podloge koji im itekako daju za pravo da se informiraju, čitaju, traže detaljna i jasna objašnjenja, da se bune i predomišljaju. Odmah na početku teksta opisala sam svoju kao primjer. Mnogima će suptilno biti rečeno da upravo na takvo djelovanje i punopravno sudjelovanje u kreiranju demokracije kroz potragu za informacijama i sumnju u ono što čuju nemaju pravo iz xy razloga. Svi vi takvi koji ste sposobni urođenim intelektom s 3 suvisla argumena izuti iz cipela 90% ovih koji sada iz političkih ili bilo kojih drugih uvjerenja smatraju da imaju potpuni monopol nad mišljenjem, stoga čitajte, razmišljajte, formirajte mišljenje i nadograđujete ga. Kroz sličnu smo situaciju prolazili za vrijeme COVID19 pandemije, pa neka ovo služi samo utvrđivanju onoga što smo već tada naučili.
- Tri ustavna suca dala su svoja izdvojena mišljenja o konkretnoj situaciji. Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Goran Selanec očekivano potvrđuju stav ostatka sudaca Ustavnog suda i govore da se Zoran Milanović kao Predsjednik RH ne smije kandidirati na listama određene političke stranke. Međutim oni također jasno i nimalo mutno upakirano ukazuju na činjenicu da takvo što nije izrijekom upisano u Ustavu i da je za strogim isključivanjem takve mogućnosti bilo potrebe, ustavotvorac bi izrijekom takvo što i upisao u Ustav. Dakle Predsjednik u određenim situacijama ipak može raditi ovo što upravo radi Zoran Milanović no za takve je intervencije potreban jak razlog, npr.jak i dokazan napad na pravosuđe od strane jedne političke opcije. Iako spomenuti sudački trojac konkretnu situaciju (kulminiranu kroz slučaj Turudić na mjestu glavnog državnog odvjetnika) nije ocijenio kao takvom ipak otvaraju mogućnost aktualnom djelovanju Zorana Milanovića kroz posljednju rečenicu: „Posljedice koje bi takav razvoj situacije imao za položaj PRH ovisi o konkretnim okolnostima svake situacije zasebno i treba ih procjenjivati isključivo od slučaja do slučaja.”
Time naglašavaju da se uzurpacija ne događa naglo i očigledno već perfidno i polako. Upravo zbog toga situaciju je potrebno pomno i detaljno pratiti, a spomenuta mogućnost ostaje jasno otvorena.
Tvrdnje spomenute u prve tri rečenice prethodnog odlomka vraćaju vjeru u općepoznatu činnjenicu, a to je da bi propisi kao takvi morali biti što precizniji i jasni.
To nije bez veze tako. Iako se neke stvari čine očiglednima, one takve nisu svima.
Ono što nije izrijekom propisano sklono je tumačenju, i to je usitinu logično. Primjer potrebe da čak i „notorne“, očigledne činjenice treba upisati u propis upravo tako da tu činjenice može podjednako jasno shvatiti sudac, odvjetnik, student, trgovac, trener ili bilo tko šesti potpuno jednako jest kaznenopravna sfera.
Kazneno pravo kao takvo jedino je „ovlašteno“ osobama oduzeti slobodu te je sama ta činjenica dovoljno alarmantna da izazove potrebu za gotovo kirurškom preciznošći pri formuliranju samih propisa od strane zakonodavca.
Hrvatski i svi međunarodni kaznenopravni propisi sadrže notorne i očigledne stavke koje bi se pravniku učinile blesavima no unatoč tome što se pravnicima određen propis učinio očigledan te su ga ocijenili kao materiju koju nije potrebno kirurški secirati i napismeno objašnjavati, u praksi se uzastupno događalo upravo suprotno.
Dakle, čak i ono što je tada ocijenjeno kao dovoljno jasno u praksi je nailazilo na različita shvaćanja i tumačenja te su se iz tog razloga događala kazenena djela kojima je zakonodavac ponukan iskustvom doskočio upravo kirurškom preciznošću odnosno jasnoćom.
- Nedajte da vas posvađaju. Čak i u slučaju da iz aktualne situacije ne naučimo prve dvije stavke ili ih samo okrznemo pa krenemo o njima razmišljati onako ovlaš, jedno bi trebalo imati primat, a to je jasna svijest o tome da ništa od gore navedenog niti politički rat koji se sada odvija neće imati smisla ako dopustimo da nas stavovi i preferencije posvađaju i odvoje, naprave rezigniranima do te mjere da odustanemo od prijateljstava i od najmočnijeg alata kojeg imamo (gotovo) svi, a to mogućnost izlaženja na izbore. U periodu smo u kojem imamo veliku mogućnost istrenirati demokraciju, razumjeti kroz koje su brdovite puteve velike demokracije izborile svoj status. Zato vas ovim putem pozivam da se informirate, čitate, tražite odgovore i tog 17.4. sudjelujete u kreiranju nekog boljeg sutra.
Sadržaj ovog teksta je zaštićen autorskim pravima. Vlasnik autorskih prava na ovaj tekst je Dagmar Marinić. Svako neovlašteno kopiranje, distribucija, izmjena, javno prikazivanje ili bilo koja druga zloupotreba ovog teksta bez izričitog pisanog dopuštenja autora će biti predmet pravnih sankcija sukladno zakonima o zaštiti autorskih prava.
