Fizička spremnost: Dužnost svakog čovjeka – Kolumnistica Dagmar Marinić

“No man has the right to be an amateur in the matter of physical training. It is a shame for a man to grow old without seeing the beauty and strength of which his body is capable.”
Ovom je rečenicom sam Sokrat nekoć davno kriknuo na svaku vrstu zanemarivanja tijela i pokušao kroz naglašavanje ljepote samog ljudskog tijela istaknuti kakav je ono savršen, SFovski stroj-partner svakome od nas. Ja ću svu svoju iskonsku želju da vas kao neki autokrata proglasim ljenčinama i stjeram vas u teretane sakriti iza te Sokratove. Zapravo, kad malo bolje razmislim; ako jednom završim na čelu države prvo što uvodim ,po uzoru ne meni omraženu Jugoslaviju, je porez na nekretanje. Ako je uspješno egzistrirao porez na šund, vrlo uskoro će i porez na nekretanje. Nažalost, ta bi nas vrsta poreza svakako pretvorila u malu Švicarsku preko noći, doslovno.


Nažalost, jer sigurno je dobra većina vas automatski pomislila koliko bi se love odjednom ulilo u državnu blagajnu i što bismo sve s tom lovom mogli kad bi takva vrsta poreza zaista postojala. Dakla, ipak postoji neka svijest o tome da smo kao nacija fiziči, a posljedično i mentalno i emotivno stravično loše.
Volimo se kikitit epitetom sportske nacije unatoč tome što nemamo nikakve veze sa sportom. Jer sport ne znači nogomet niti nekolicina sportski nastrojenih obitelji koji su dovoljno pri lovi da klincima uspiju financirati sve što svaki pravi natjecateljski sport iziskuje. Sportska nacija ne širi stometarske hrvatske zastave jednom do dva puta godišnje uz potoke Žuje, a onda narednih nekoliko mjeseci uz višesatne kave i kutije cigareta lupeta o tome treba li otići Dalić i kako nas eno pokrade neki peder sudac, ali Dalićeva Gospa ne voli pedere pa će ga snać već neka karma i ostale kreativne bajke i basne. Postat ćemo sportskom nacijom onda kad nam svima prva pomisao nakon prijedloga mojeg fiktivnog “poreza na nekretanje” bude: pa nećemo se od toga nešto obogatiti jer se nema što puno opteretiti tim porezom. A takvo što iziskuje sluh i osjećaj za sport, svaki sport i to ne samo politike (počevši od lokalne) nego svakog Hrvata pojedinačno. Kad bih takvo što izgovorila negdje na sjednici nekog Vijeća ili Skupštine dam se kladit da bi prva reakcija koju bih dobila bilo nešto tipa: ali xy lokalna uprava ima puuuuno puno važnijih problema od pokretanja procesa stavljanja sporta i kretanja na pijedestal. Kad bi naveli konkretne problem kojima se bave svakako bi oni zvučali daleko prioritetniji od dizanja utega, trčanja, udaranja vreće ili nečeg četvrtog. Međutim, kratkoročno. Zašto? Pa ako nam je cilj održiva odnosno samoodrživa ekonomija, gospodarstvo i sve ostalo tada nam prioritet mora postati održivo zadovoljstvo i zdravlje svakog pojedinca koje rezultira elanom, vitalnom energijom, budi pokretačku snagu i želju za napretkom. Recimo to ovako; sportaši i ozbiljni rekreativci su zdraviji ljudi što znači da daleko manje troše usluge besplatnog zdravstva, imaju perpetuum mobile razvijen sustav odnosno jednom kad se zavrti ta vrsta energije nemoguće ju je zaustaviti niti joj treba podržaj izvana, sportaši imaju daleko viši prag tolerancije za bol, daleko su izdržljiviji, daleko efikasniji po pitanju menađeriranja vlastitog i tuđeg vremena. Ne zvuči li ovo kao hrpa savršenih alata za dostizanje lokalne i centralne/državne samoodrživosti i rasta?
Iz razloga što nikako nemamo dovoljan broj ljudi s navedenim karakteristikama tako nam je kako nam je i tome nije kriva politika, tome je kriva većina Hrvata.


Sport odgaja kao ništa drugo u životu. Sport boli, nagrađuje, žalosti, daje prvoklasne lekcije, izaziva nevjerojatne količine samosvijesti, ponosa i zadovoljstva i sve to kroz najsavršeniji medij; ljudsko tijelo koje raste, postaje mišićavije, ljepše i jače. Ako vas već sama ta konstatacija nije natjerala da razmislite o trenutnim životnim navikama i razmislite o tome na koji ćete ih način iz temelja promijeniti ispričati ću svoju priču.


I ja sam od djetinjstva u sportu i na vlastitoj koži osjetila sam nemar i neizmjeran nedostatak sluha za sport i sportaše u ovoj državi. Od svoje šeste godine života krenula sam s rukometom da bih vrlo brzo, kao čisti individualac, pobjegla u individualne sportove. Bavila sam se atletikom, konjičkim sportom, borilačkim sportovima i biciklizmom. Naredala sam medalja i medalja i onda odrastajući polako počela shvaćati da taj tip natjecanja više nema smisla, da sav rizik od padova i lomova, sav silan uložen novac i vrijeme u treninge više ne daju onaj plod koji očekujem. Često sam razmišljala o tome je li sva ta muka uopće imala smisla. Kad sam svega navedenog postala svjesna u potpunosti upisala sam Pravni fakultet i shvatila da me toliko zaokupio i probudio nešto novo da naprosto za utrke više nema mjesta niti interesa, barem ne dok traje sam fakultet. Samo to otkriće izrazito me veselilo iz razloga što sam otkrila nešto novo što mi savršeno odgovara, a pojma nisam imala da imam to u sebi, ali s druge strane ipak sam se osjećala nedorečeno, nezaokruženo, polovično. Brzo sam shvatila uzrok; falio mi je natjecateljski sport. Natjecatelj u meni nije nestao, samo se malo umirio, odmorio, pustio isključivo mozgu i da vodi glavnu riječ. Nakon dužih pregovora s “intelektualnim ja” i “sportskim/natjecateljskim ja” odlučila sam ih pretvoriti u partnere. Od ove godine sve svoje dobre sportske navike ne dajem samo fakultetu nego ponovno i sportu i moram priznati da nikada nisam bila zadovoljnija, ispunjenija i produktivnija. Od ove godine fakultetu dajem sve što imam, a paralelno se pripremam za prvo bodybuilding natjecanje. Imam sjajnu trenericu i sjajnu novu sportsku ekipu. Nevjerojatno je svježavajuć osjećaj malo okrenuti taktiku; konačno nisam trener samo ja, sada i ja imam trenera, širim horizont, učim stvari o kojima pojma nisam imala i čitav taj proces me neopisivo veseli.


Želim reći sljedeće; nemojte misliti da su vaša stara iskustva nepomirljiva s novima jer upravo je suprotno. Uzmite si vremena, razmislite koje su to dobre navike koje ste razvili do sada, što ste do sada naučili što bi vam moglo poslužiti za nove odluke. Odbacite što nije valjalo i iskoristite ono što je valjalo. Puno puta čujem od biših sportaša rečenice tipa; ah, to je bilo nekada, nema više vremena, posao, ozljede, ne ide više…


Itekako ide i to može ići bolje neko ikada. Protresite malo tog uspavanog natjecatelja u sebi neovisno jeste li već bili sportaš/rekreativac ili ćete tek biti. Ova država daleko više treba sportski mindset koji će se prenositi generacijama nego moj porez na nekretanje.
Vi u gradovima imate daleko više mogućnosti za mrdnut odmah, a što se manjih mjesta tiče; od ovog mjeseca u Općini Križ svoje navike možete krenuti mijenjati u fitness centru Concordia uz pomoć divnog Adriana i njegovo sportsko iskustvo pa ne znam što još čekate! 😉