Mirela Holy u jednom je komentaru prekjučer zaključila da se politika ne može voditi bez ideologije. Rekla bih da je tom izjavom „fulala ceo fudbal“. Tvrdim da se demokratska politika vrlo lako može i mora malo savinuti pod pristiskom situacije u državi odnosno da se politika vodi onime što trenutna situacija traži, a trenutna situacija traži stavljanje vitalnih politika na pijedestal i guranje ideologija kao „side identiteta“ malo na stranu. Moj otac,hrvatski branitelj, u jednom je razgovoru jako dobro zaključio da je svako inzistiranje na ideologijama čin totalitarizma.
Očekivano.
Taj ćete zaključak u formi jedne jedine riječi danas čuti najčešće. Očekivano će se razlikovat samo u tonalitetu. Dio stanovništva „očekivano“ će izgovoriti slegnuvši pritom ramenima i sa žaljenjem dok će drugi očekivano uzvikivati grleno, obavezno unutar čopora i hodati tako ponosno potpuno nesvjesni da nose komad pršuta posred čela.
Ne možete biti razočarani i ljuti na ljude koji nose komad suhog mesa posred čelo, naprosto ne možete. Jedino što možete smijati se, sažaljevati ih ili ono najbolje, ostati potpuno ravnodušni.
Danas sa skupinom svojih jako dobrih i izrazito pametnih prijateljica i kolegica s faksa prolazim kroz dan i sve zajedno naprosto se ne možemo načuditi količini te suhe mesine oko nas. Uz one dugogišnje, okorjele HDZove birače izrato je puno prebjega; onih koji su se do jučer kleli u zloćudnost HDZ-a. Takvi obrazi zaista nemaju nikakvu cijenu, zanimljivo je doduše, da te obraze ne bi baš angažirala ni neka modna kuća. Iako je ta druga dimenzija obraza potpuno nebitna zanimljivo je kad jedna dimenzija savršeno prati drugu. Danas sam od fakulteta pa nadalje čula direktne uvrede na račun koalicije „Rijeke Pravde“ i direktno navijanje za HDZ. Pravni fakultet trebao bi ostati neko mjesto diskrecije odnosno unatoč tome što svi ljudski imamo svoje preferencije koje je jasno potpuno nemoguće konstantno držati samo za sebe, na fakultetima bi se trebalo ponašati ipak malo diskretnije. Ni studenti ni profesori ne bi trebali izravno i glasno baš unutar zgrade Pravnog fakulteta navijati za određenu političku opciju. Ipak, ono što bi bilo moralno i ispravno i ono što se uistinu događa nema puno veze jedno s drugim. Jednako koliko bih voljela da se ipak pazi da se ne izgovaraju direktne uvrede na račun birača druge stranke unutar fakulteta toliko bih i voljela da jedan od uvjeta (uz prijemni ispit) upisa na pravni fakultet postane i obavezna stranačka nepripadnost. U jednoj od prethodnih kolumni već sam pisala o tome da sam i sama bila članica jedne političke opcije i da sam par mjeseci prije upisa na PravRi vratila stranačku iskaznicu, izašla iz stranke i pritom dala ostavku na nekim funkcijama koje sam obnašala i za to dobivala naknadu. Smatrala sam da je od izrazite važnosti za budućeg pravnika da ostane potpuno očišćen od strančkih ideologija i nauči kako biti odan isključivo pravu i posljedično pravdi. Nakon tih 5 godina svakom njegovi postupci i odluke na dušu, ali materija koja se sluša na pravnim fakultetima držim da je najmanipulativnije oružje na svijetu. Neki to shvaćaju, neki ne, neki zloupotrebljavaju, neki pojma nemaju što bi s tim, ali i dalje činjenica stoji; pravo je manipulativno, podložno izvrtanju i zloupotrebi i upravo je to najvažniji razlog zašto ga je važno koliko-toliko zaštiti od upliva stranačke ideologije. Takva bi se jasna i oštra poruka najbolje poslala kroz ono što predlažem; dakle prilikom upisa na bilo koji pravni fakultet uprava fakulteta trebala bi tražiti potvrdu o stranačkoj nepripadnosti. Možda bi time barem djelomično izbjegli scenarije kojima danas svjedočim. Odgojno obrazovne ustanove trebale bi biti mjesta nulte stope tolerancije na nasilje, ideologije i sve slično tome pa tako i na otvorene reklame HDZ-a ili bilo koje druge stranke.
Zbog izrazite fleksibilnosti kao njene primarne karakteristike demokraciju legitimno možemo prilagoditi stanju u vlastitoj državi. Stoga dragi birači, naučite oslobađati demokraciju iz okova ideologije. Ideologija je popratni sadržaj, nikako srž politike. Biti birač danas znači dati glas onoj opciji koja diše, brbućka i zdušno nudi obaveznu zaštitu prava i neovisnog pravosuđa, živo zagovara antikorupciju i žestoku bitku s gotovo legaliziranim političkim kriminalom. Ako je to SDP, glasa se za SDP, ako će to biti HDZ u borbi s nekim drugim onda glas ide HDZu, ako se pak uspije za dominantnu poziciju izboriti neka treća stranka (što bi zaista bila najbolja opcija) onda se glasa za tu treću opciju. Glasa se za budućnost i vitalnost države, ne za vlastitu obojanost ili za zadovoljavanje neke kvazi-odmazde, ljubomore i netrpeljivosti. Glasa se za spas, a ako se taj spas kroz 4 godine pretvori i suprotno od toga skidajte i njih i tako sve dok se već jednom ne naučite demokraciji! Dragi birači; jučer niste glasali za spas nego za sve ostalo što sam navela. Glas spasa je glas protiv kriminalca Turudića koji vam stoluje na mjestu glavnog državnog odvjetnika, protiv paljenja do temelja naše Slavonije, protiv trženja naše krvlju obranjene obale, protiv opkoljenog zdravstva, protiv totalitarizma, potiv izgona naše mladosti i uvoza jeftine radne snage, protiv puzanja za bilo kojoj unijom, protiv neobnovljenih gradova, nepriuštivih stambenih prostora, najskuplje hrane u Europi, nedostupnosti sporta, nezdravog i depresivnog stanovništva, protiv prebjega i pljuvača po pravu i pravdi. Unatoč tome što su HDZovi madati dobrano pali u odnosu na prošle parlamentarne izbore jučer se ipak nismo odlučili spasiti.
Dolazim do kratke analize mojeg stava o tome da je spajanje naizgled nespojivih političkih opcija itekako moguće i to na način da svi u toj koaliciji ostanu dosljedni. Problematiku nespojivosti politika DPa, Mosta, koalicije Rijeke Pravde i Možemo podijeliti ću u 3 zone: bijelu, sivu i crnu zonu.
U bijeloj zoni nalaze se primat politike koje podjednako dijele sve navedene opcije. Tu se nalaze: borba protiv korupcije, neovisno pravosuđe, dostupno zdravstvo, podizanje plaća i mirovina, vraćanje Hrvata u Hrvatsku, lakše rješavanje stambenog pitanja, generalno oživljavanje hrvatske ekonomije i gospodarstva, skidanje fokusa s turizma kao primarnog punjača državnog proračuna i ostale slične politike.
U sivoj zoni je pitanje rješavanja migracijske problematike, građanski odgoj i vjeronauk, zelene politike i možda još pokoja.
U crnoj zoni su uglavnom politike vezane uz pobačaj i lgbt zajednicu.
Iz priloženog rasporeda jasno se može vidjeti da broj politika oko kojih se ove opcije nikako ne slažu iz zone u zonu drastično pada odnosno iz politika pretvara se u čistu ideologiju. Mirela Holy jučer je u jednom komentaru zaključila da se politika ne može voditi bez ideologije. Rekla bih da je tom izjavom fulala „ceo fudbal“. Tvrdim da se demokratska politika vrlo lako može i mora malo savinuti pod pristiskom situacije u državi odnosno da se politika vodi onime što trenutna situacija traži, a trenutna situacija traži stavljanje vitalnih politika na pijedestal i guranje ideologija kao „side identiteta“ malo na stranu. Moj otac, hrvatski branitelj, u jednom je razgovoru jako dobro zaključio da je svako inzistiranje na ideologijama čin totalitarizma.
Bijela zona jedina je važna za preživljavanje RH kao uistinu suverene države. Siva i crna zona potpuno padaju u drugi plan, a vjerujem da bi se uz prave pregovore s dovoljnom željom za spšavanjem Hrvatske od strane svih pregovarača čak i te zone mogle uskladiti.
Pitanje vjeronauka i građanskog odgoja u školama moglo bi se jednostavno dogovoriti. Niti DP ima averziju prema građanskom odgoju u cjelini, niti Možemo ima takav stav prema vjeronauku. Dakle, građanski odgoj itekako bi se mogao očistiti od zaista nepotrebnih, dapače toksičnih tema koje opravdano smetaju desnici i pritom ostati građanski odgoj, a vjeronauk bi se itekako mogao tretirati kao izborni predmet i staviti ga se obazeno kao prvi ili zadnji sat nastave. Nadalje, pitanje pobačaja može se regulirati kao isključivo pitanje pobačaja u takvim situacijama u kojima je to neizbježno, a ne kao sredstvo kontracepcije kako ga Možemo! gleda. LGBT politike itekako se mogu očistiti od rodne ideologije koja je ionako napravila ogromnu štetu lgbt zajednici, a Domovinski pokret može prihvatiti znanstveno dokazanu činjenicu da homoseksualnost nije bolest.
Dala sam isključivo svoju analizu i svoje prijedloge; način na koji bih ja vodila pregovore da sam na njihovom mjestu. Međutim ja bih u tom slučaju bila vođena bijelom zonom odnosno ušla bih u misiju spašavanja vlastite države. Ako je navedenim političkim opcijama u cilju isto napraviti će što bih fiktivno napravila i ja i pritom time ne bi nastavili hraniti biračko tijelo krutim ideologijama. I biračko se tijelo odgaja s godinama. Birači također moraju postati svjesni važnosti bijele zone ako, nimalo pretjerano, žele nastaviti živjeti u demokratskoj Hrvatskoj i time opravdati svoje busanje u prsa velikim domoljubljem. Međutim politika još opravdava prefikse „prljava“ i „prodana“.
Trenutna situacija tražila je nečiji juriš, a zaista ga je najbolje mogao izvesti samo Zoran Milanović. Oni koji tvrde suprotno spadaju u kategoriju (neovisno o obrazovanju) onih koje je Đole stručno, najbolje opisao: „Pričat će ti o plovidbi ti što nisu sidro digli.“ I zaista nisu što je razlog zašto politiku tumače krivo ili ju uopće ne razumiju. Obrzovanje zaista, ali zaista ne igra baš nikakvu ulogu pri ocjenu stvarne sposobnosti i stvarnog intelekta pojedinca. S vremenom sve više to razumijem. Nikakvi doktorati ni diplome ne rade pojedinca pamtnim niti sposobnim. Predivno je svjedočiti pojedincima u kojima se obrazovanje uistinu poklopi s intelektom, i sama sam više puta svjedočila tome, ali možda čak u najvećem broju slučajeva to nije tako. Često se to vidi upravo u politici.
Dolazimo do zaključka. Milanović je svašta mogao pa nije. SDP je svašta mogao pa nije, mogao je i Most i isto tako nije, HDZ upravo dokazuje da isto tako nije ni približno dovoljno. Stoji da Milanović onomad nije bio naročit premijer, a činjenica stoji da je politika hobotnica neovisno o boji i da će svačija hobodnica itekako pustiti svoje krakove u institucije ,međutim ovakva uzurpacija više ne može biti nagrađivana od strane birača. Zagovornici „stabilnosti“ naročito one političke stabilnosti uistinu fulaju pri ocjeni samog značenja te riječi pa ujednačenost i učmalost često tumače kao ekvivalent stabilnosti. U životu baš ništa nije stabilno, dapače sve je krhko i vrludavo. Ljudi koji se kunu u „stabilnost“ (odnosno ujednačenost i manjak želje za promjenama) razlikuju se od onih koji i nemaju baš puno vjere u istu samo u tome što prvi još nisu primijetili koliko ih je njihova „stabilnost/učmalost“ već do sada erozirala. Politička opcija koja se kune u takvu nesalomljivost izrazito dobro laže, a primjeri istoga rasuti su po cijelom svijetu. Dakle stabilnost kao parola u kampanjama ne prolazi kao prava istina. Ono što može proći jesu zagarantirane promjene i konstantni mikro probitci koje političa opcija na vlasti mora izvršavati konstantno. Ako sve navedeno uzmemo u obzir kao primarno i konačno zaključimo da takvo što ne vidimo od HDZ-a onda je sljedeća opcija probati sa suprotnim, ali odlučno probati i otvoriti vrata svim promjenama koje bismo ubuduće mogli okusiti. Ljudi se teško mijenjanu, dapače ako se i mijenjaju gotovo uvijek se mijenjaju na gore ili postaju samo utvrđenija, usidrenija, realiziranija verzija izvornog sebe. Također, ljudi su najčešće sljedbenici sistema i ujednačenog, a najveći im je strah bilo kakva interna ili eksterna primjena. To je ljudski mozak, tako nas štiti od mogućih opasnosti. Međutim ljudski mozak još nije dovoljno evoluirao da shvati da više nismo u pećinama i da nam takav mehanizam više i ne služi najbolje. Iz toga razloga na nama je da se svjesno svakodnevno reprogramiramo po potrebama. Situacija kojoj smo svjedočili i još svjedočimo samo je odraz nedovoljne snage Hrvata da se odupru i pregrizu vlasite niske strasti i pobude odnosno da shvate koliko ih taj sistemski mozak uništava i radi dosadnima. Jedan genije imena Mark Twain jednom je mudro reko: „Političare i pelene treba mijenjati često i to iz istog razloga“
I bio je u potpunosti u pravu…
Sadržaj ovog teksta je zaštićen autorskim pravima. Vlasnik autorskih prava na ovaj tekst je Dagmar Marinić. Svako neovlašteno kopiranje, distribucija, izmjena, javno prikazivanje ili bilo koja druga zloupotreba ovog teksta bez izričitog pisanog dopuštenja autora će biti predmet pravnih sankcija sukladno zakonima o zaštiti autorskih prava.