Dobar dio prosvjetarskog krila moje obitelji jedan dio života poklonio je političkom angažmanu. Okruženi oko bliskog rođaka, ondašnjeg načelnika disali su taj, onomad zaista potencijalan HNS. Inspirairani Savkom Dabčević-Kučar moji prosvjetari tada zaista svjetonazorski jesu bili centristički orijentirani. Iako sam bila klinka, zapamtila sam takvo ozračje. Danas sa sigurnošću mogu tvrditi da su od HNS-a ostali relikti, i metaforički, ali ako se prisjetimo da je od HNS-a ostao Radimir Čačić i Anka Mrak-Taritaš, onda se metafora ipak može pretočiti u realnost, hodajuću i nažalost još politički aktivnu.
Mrak-Taritaš i Čačić ponovno su kao Mick Jagger promijenili krv samo zahvaljujući PRH Zoranu Milanoviću koji im je naprosto prisiljen tragičnom postavom na hrvatskoj političkoj sceni podario još par godina vidljivijeg političkog života. Ma što god tko mislio, ledolomac utjelovljen u liku PRH Zorana Milanovića apsolutno svima nam je bio prijeko potreban. Problem međutim nastaje kada shvatimo da se iza ledolomca ne kreće prepun teretnjak razno raznih dobara već predsjednikMilanović preuzima obje uloge. Dopustiti ću si još malo igre s metaforama pa ću napisati da su Rijeke Pravde fenomenalan juriš s čvrstim vojskovođom i atrofiranom konjicom punom tromih hladnokrvnjaka. Međutim, iako je moja metafora pomalo okrutna (ali i realna) i dalje je riječ o konjici; živom tkivu podložnom oplemenjivanju i pomlađivanju. Kada bi i desni spektar stranaka sklonijih hdz-u postao podložniji promjenama i oplemenjivanju tada bismo svjedočili pravom izbornom srazu titana.
Vjerojatno će me dobar dio čitatelja smatrati ludom, ali spas ne samo naše nego i svjetske politike vidim u miješanju ljevice i desnice. Pritom nipošto ne mislim na spajanje velikih lijevih i desnih stranaka. U slučaju nekih mega (hdz-sdp) koalicija potpuno bi se izgubio smisao politike, svjetonazora i ono najvažnije; puklo bi baš svako preostalo povjerenje građana prema politici koja bi u svojoj suštini morala biti borba za ljude i ono duboko ljudsko. Rušenje svjetonazorskih temelja koji su ogroman dio ljudskog identiteta značilo bi društveni raspad. Spajanjem dvije velike stranke puknuo bi osnovni ljudski, iskonski nagon za nadmetanjem. Ljudi su u najvećem postotku bića natjecanja, nadmetanja. Oni koji zagovaraju velike koalicije ne razumiju osnove ljudske psihe. Takvo što ne dolazi u obzir, ali itekako dolazi u obzir instalacija dobrih karakteristika ljevice i desnice na recipročan način dok korektivnu ulogu i neki ideal drži politički centar. Podrazumijeva se da nikako ne mislim na ovaj naš hladnokrvni, tromi Puljak- Čačić- Mrak Taritaš centar nego na ono što bi politički centar u svojoj definiciji trebao biti, na ono što opravdava njihovu centralnu poziciju u parlamentima u tipu korektivne tampon zone.
Detaljnije ću se pozabaviti, iz moje perspektive, podatnijom konjicom „Rijeke Pravde“.
Savim slučajno iz spomenute koalicije otpao je Možemo! kao isključivo tvrda lijeva stranka. Krutost i nesnalaženje koje definiraju platformu Možemo rezuliralo je njihovim laganim odumiranjem. Rijeke Pravde imaju sreću što ih je možemovska krutost i nepodatnost zasad zaobišla. To Rijeke Pravde gura malo bliže centru. Možemo! kroz svoje politike između ostalog provlači i rodnu ideologiju. Kad govorim o rodnoj ideologiji ne mislim na rodnu ravnopravnost za koju se i sama zalažem. Od krucijalne je važnosti strogo odvajati ta dva pojma. Rodna ideologija u svijetu i djelomično kod nas parazitira na jednoj od najranjivijih skupina u društvu; na transrodnim osobama. Dakle, rodna ideologija iskorištva psihološka stanja izrazito malog postotka stanovništva koji uistinu zahtijevaju medicinsku intervenciju prilikom tranzicije. Da je itekako tome tako i kod nas svjedoči događaj u kojem sam i sama sudjelovala. Ovaj tekst ima zadatak predložiti i analizirati političke ideje, a ne se baviti rodnom i rodnom ideologijom pa ne mislim skretati s teme ,međutim smatram važnim prepričati spomenuti događaj zbog davanja primjera zašto bi u stremljenu ka centru ekstremno lijevo i ekstremno desne stranke morale otpasti ili se nekim čudom instantno reprogramirati iz temelja. Naime, na prvoj godini fakulteta igrom slučaja (isključivo zbog dodatnih nastavnih bodova) sudjelovala sam tribini u Gradskoj vijećnici Grada Rijeke u kojoj je glavni riječ vodila pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić. Nagovorila sam dobru prijateljicu da pravobraniteljici postavi pitanje umjesto mene jer sam taj dan na moju žalost, a nečiju sreću zbog prehlade ostala bez glasa. Pitanje se odnosilo na slučaj američkog plivača koji se jedan dan odlučio identificirati kao žena. L. Thomas je muškarac visok 2 metra izrazito širokih ramena, velikih šaka i stopala; dakle muški plivač sa savršenim muški tjelesnim karakteristikama. Svi mi sportaši znamo zašto je M.Phelpsubijao svjetsko plivanje. Phelps je kao i Thomas div od 2m visine i građen kao lađa. Takva muška građa omogućuje muškarcima da plivaju izrazito brzo i niti jedna ženska plivačica ma koliko god bila visoka i jaka ne može se približiti muškimplivačima. To je neosporiv zakon biologije. Muško tijelo prolazi kroz fazu puberteta u kojem je dominantan hormon testosteron i ama baš nikakvi hormonski supresivi koji se uzimaju u procesu tranzicije nikada ne mogu „poništiti“ ono što je u puberteu napravio testosteron. Testosteron, naime muške mišiće i i kosti radi neusporedivo većima i jačima u odnosu na ženske mišiće i kosti. Ono što muško tijelo doživi tokom puberteta nikakve hormonske terapije kasnije ne mogu poništiti. Slikovitije:pokušajte dvometraša sa stopalom broja 45 hormonskim terapijama smanjiti na žensku visinu od cca 170 cm sa stopalom broja 38. Zvuči smiješno? Vjerojatno da, ali ne i pravobraniteljici za ravnopravnost spolova Višnji Ljubičić koju sam taj dan pitala da ako se toliko zalaže za participaciju transrosnih osoba u ženskim disciplinama kako bi riješila slučaj L.Thomas ,a da ujedno sačuva prava transrodnih osoba i opravda naziv prvobraniteljica za ravnopravnost spolova? Višnja Ljubičić na to moje pitanje odgovorila je sa, citiram: „ Pa ima i velikih žena.“ Da, to je bio odgovor pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Da nije izrazito žalosno bilo bi izrazito smiješno. Tim odgovorom pravobraniteljica pokazuje nerazumijevanja osnova biologije što je zaista zabrinjavajuće.
Ovaj primjer slikovito i jasno prikazuje suštinu rodne ideologije koju provlači i Možemo. Bezglavo odobravanje baš svega što zahtijeva pomahnitala manjina koja zapravo i nije transrodna uništava ono što im je prvobitno bila zvijezda vodilja; dobrobit i jednakost žena u društvu.
S druge pak strane, desni ekstremisti u 21.stoljeća tvrditi će da jehomoseksualnost bolest i da „žena nije za mudraca nego za madraca“ (Ante Kovačić iz hrvatske kršćanske demokratske unije u obraćanju Vesni Pusić u Saboru). Iako Ivana Pernara smatram „nužnim redikulom“ koji zaista jest napravio dobar potez i progonio „Kongo posvojitelje“ koji se bili u, strogo pravno gledajuć, daleko više crnoj nego sivoj zoni on i dalje ostaje redikul. Ovaj put svoju redikuloznu karakterno-političku crtu pokazao je na predstavljanju svoje liste koju velikim dijelom čine influenseri koji su se došli predstaviti u trenirkama i uz Mamićev dobro poznati uzvik „ajmo!“. Jedino što bi uistinu tu kaotičnu Pernarovu skupinu moglo držati u okvirima neke političke stranke su dva aktera: hrvatski branitelj i psihijatar Herman Vukušić i hrvatki branitelj Gordan Šebalj. Gordan je jedan od najvećih istinskih domoljuba kojeg poznajem. Od njega bi se domoljublje u pravom, altruističnom i požrtvovnom smislu trebalo učiti. Utoliko mi je žao što je Gordan srozao svoju kvalitetu priklonivši se, bez pretjerivanja, skupini influensera. Ako u tu strogo desno skupinu stranaka ubrojimo i labilne, sklone pretrčavanju Penavu i Zekanovića dobijemo jedan zanimljiv miš-maš bez glave i repa vrlo sličan onom komunistički nastrojenom kaosu koji se zove „Možemo!“.
Rijeke Pravde, objektivno gledano uistinu imaju najveći potencijal prerasti u neku stranku centra. Ako uzmemo u obzir da im predvodnik PRH Zoran Milanović kao političar sklon i lijevim, ali itekako desnim primjesama koji je pritom stavovima tokom COVID19 pandemije bio gotovo identičan Mostovim stavovima u budućnosti bismo možda mogli gledati spoj sdp-a, centra i Mosta. Strogo desno-lijevo gledajuć mnogima će se takav spoj činiti nemogućim i smiješnim međutim današnja politika i u Hrvatskoj i u svijetu veliki naglasak stavlja na karakternim individualcima koji uistinu jesu u stanju prekrojiti svoju matičnu stranku. PRH Zoran Milanović svakako upada u kategoriju takvih karakternih individualcima, a svoj predsjednički mandat iskoristio je za gotovo potpuno odvajanje od strogo lijevih politika te kako sam već napisala, bio izrazito sklon Mostu. Takva nespojiva koalicija u suštini ne bi bila loša iz nekoliko razloga:
1.tromost i potrošenost koju za sobom vuku akteri centra i sdp-a bila bi razrijeđena i možda probuđena oštrim intelektom kojem neosporivo posjeduju Nino Raspudić i Marija Selak-Raspudić
2.programi im se zapravo i ne razlikuju puno
3.svi napadaju korumpirano pravosuđe
4.i predsjedniku Milanoviću i Mostu veliki trn u oku su raseljeni Hrvati i ilegalni migranti
5.svi zajedno napadaju odnos Hrvatske spram Bruxellesaodnosno tromost Hrvatske prilikom zauzimanja za vlastite interese
6.svima je cilj potpuna restauracija Ustavnog suda koji se neosporivo, u više navrata pokazao kao potpuno podložan i nefunkcionalan sud.
Ljevicu je do relativno nedavno definirao jasan komunistički odnosno socijalistički ton. Komunističke ideje i ideali činili su „core“ ljevice u čitavom svijetu. Osim u državama koje još uistinu jesu u tom s razlogom proglašenom zločinačkom režimu, ljevica u demokratskim državama već poprilično dug period prolazi kroz krizu identiteta. Europska ljevica grčevito i uspaničeno pokušava izgraditi novi sustav vrijednosti koji bi činio njen stup potpuno svjesna da smo se odmaknuli daleko od komunizma i da više nema povratka. Takvo mahnitanje ljevice i lijevih svjetoznazora vidi se po njihovom bezglavom hvatanju za što god u želji da opstanu i zadrža birače. Rezultat svega jest neki patchwork lijevi identitet sastavljen doslovno od svega što se našlo na putu, a na prvi pogled je djelovalo kao nešto što treba podršku. Ljevica u Europi danas izgleda kao golema kugla od snijega koja je kotrljajući se drito prema ponoru pobrala sa sobom sve što joj se našlo na putu i time sasvim slučajno dovoljno narasla da prevenira upadanje u taj ponor. Pa tako ljevicu sačinjava rodna/woke ideologija, izrazit bijes prema svima koji misle drugačije, izrazit osjećaj ugroženost, silna količina neopravdane agresije, lgbt uzurpacija, zelene politike bez ikakve strategije i slično. Takav je košmar naporosto neodrživ što jasno vidimo na primjeru Njemačke. Ljevica u koaliciji sa zelenima u Njemačkoj radi neviđeni kaos, a sama država je u nikada gorem stanju.
Spas za našu ljevicu je učenje iz primjera spomenute Njemačka. Sdp kod nas na sjajnom je putu ka odbacivanju spomenutih ideologija u onoj kugli od snijega i jasnom skretanju prema centru s ubacivanjem naprosto za život važnih desnih svjetonazora. Takva bi reizgradnja ljevice polučila upravo suprotan rezultat od onoga čemu svjedočimo u Njemačkoj.Sdpbi u tom slučaju ostala (za sada još u teoriji) socijalno osjetljivastranka, a zdravo domoljublje i tradicija koji rezultiraju čvrstim zalaganjem za hrvatsku suverenost, povijest i hrvatske ljude dalo bi joj novi, stabilniji duh. Ljevica mora shvatiti da komunizma odnosno socijalizma više na našu sreću nema, da je rodna ideologija prolazna hektika, a da država i njena povijest ostaje. Iz svega navedenog jasno je da se čitav svijet okreće udesno s itekako jasnim i očiglednim razlogom i da je pretvorba sdpa uz pomoć desnih stranaka u neku otvorenu stranku centra s jasnim i desnim i lijevim politikama neizbježna ako im je u interesu opstanak. Zoran Milanović sjajno je okrenuo kormilo u tom pravcu, a Most u koaliciji s Rijekama Pravde mogao bi zaokružiti cijelu priču o modernizaciji sdp-a. Takva bi koalicija bila najprirodnji izbor i pritom najbliža ozračju u narodu.
Ako bi dobro poznata hrvatska poslovica „a za kog da glasam, svi su isti“ bila tekst, bila bi u dobrom dijelu ovaj moj tekst. No, to nikako nije cilj. Cilj je pozvati na promjenu i glasanje za istu ma kroz koju god ju političku stranku vidjeli ,mudro promišljati i donositi odluke, a možda se kroz sve to probudi i neka izraženija želja za djelovanjem pa uskoro postanemo svjedoci navale mladih snaga u politiku koje će hrabro uhvatiti kormilo i ne bojati se govoriti kada je to po život i opstanak važno.
„When you have something to say, silence is a lie- and tyranny feeds on lies.“
(Jordan Peterson)
Sadržaj ovog teksta je zaštićen autorskim pravima. Vlasnik autorskih prava na ovaj tekst je Dagmar Marinić. Svako neovlašteno kopiranje, distribucija, izmjena, javno prikazivanje ili bilo koja druga zloupotreba ovog teksta bez izričitog pisanog dopuštenja autora će biti predmet pravnih sankcija sukladno zakonima o zaštiti autorskih prava.
Dagmar Marinić
