Kroz već do savršenstva doveden ritam učenje/ treninzi/spavanje nekako mi se uspijeva probiti jasna slika o atmosferi koja me okružuje svaki dan. Takozvani mikrokozmosi zapravo su super stvar, ako se znate s njima služiti. Svoj mikrokozmos sastavljen od ranije navedene dvije stavke koristim kao savršeno utočište, punjač, izvor vitalne energije. Međutim, takvo maksimalno iskorištavanje vlastitih potencijala ili uživanje u stvarima koje obožavam neminovno za sobom povlači nusprodukt koji se zove izražena jasnoća i svijest o situaciji. Prije sam smatrala da je to zapravo prokletstvo, nikako blagoslov, ali okrenula sam ploču, takva je hipersvjesnost zapravo silan blaogosov ako se s njime zna baratati.
Ta hipersvjesnost uporno mi uspijeva u beskrajne misli uplesti pitanje gdje je stvarno ta karizma i što se događa s ljudima? Alka Vuica jednom je rekla da ju je sposobnost/dar da suvislo na papir prenese sve što ju mori, veseli, tišti sačuvala zdravom. Složila bih se. Dapače, uspješno izražavanje nije samo fenomenalan apaurin; to je građanska dužnost svih onih koji su za takvo što sposobni. Imati potrebu originalno se izraziti bez kamuflaže znači imati potrebu biti izvoran, a o ljudskoj izvornosti, kako se za sada čini, vrlo skoro čitati ćemo u povijesnim knjigama. Jer danas su ljudi sve samo ne izvorni. U galopirajućem virusu mediokriteta koji se manifestira kroz amorfne ljudske mase, koje se nerijetko same prozivaju unikatnima po nikakvoj osnovi pravi je izazov stršati. Zanimljiv je taj fenomen ljudske potrebe da oko njih sve bude baš tako, amorfno, homogeno. I zaista jest fenomen, jer niti jedan prirodni zakon ne podržava takva stanja. Pretpostavljam da se ljudi u takvim masama osjećaju neugroženo; baš ništa ne ugrožava njihov mediokritet ili izvornu slabost ako je sve oko njih upravo takvo. Čist primjer navedenog je slučaj Zorana Milanovića. Recite mi, vi milanovićomrzitelji; što ste konkretno dobili s tom silnom energijom koju ste uložili samo da zgazite nešto što bi moglo ugroziti vašu amorfnu stvarnost, utjelovljeno nedavno u liku PRH Zorana Milanovića? Zaista, koji je realan produkt od sve te silne gorčine i mržnje koje ste prosuli, a zapravo na osnovi ničega? Kao buduća pravnica, ali i kao čovjek koji njeguje osjećaj za onu višu pravicu koja i jest smisao prava ne mogu se oteti dojmu zgaženog i pljunutog načela razmjernosti koje ma koliko god situacija trenutno bila naizled mirna zapravo vrišti iz petnih žila. Načelo razmjernosti ne treba puno objašnjavati; ako ćemo slikovito, to je neka vaga na koju se stavljaju realni benefiti, „cijena“, fleksibilnost, nedostaci, cilj i modifikacija istog; to bi iz moje perspektive bili neki sastojci koji se premeću, dodaju i oduzimaju prilikom odlučivanja o brojnim pravnim pitanjima. Razmjernost je majka prava, usudila bih se reći, pa su tako brojni autori naglašavali potrebu da se ista stavi na pravni pijedestal. Gasser je, tumačivši ratno pravo (zvuči paradoksalno, ali itekako ima smisla) rekao da se na vrapce ne puca topovima. Ta mi je rečenica ostala kao jedna od upečatljivijih za vrijeme slušanja meni fascinantnog kolegija humanitarno pravo. Ako ćemo suditi po vrapcima i topovima, na Milanovića ste pucali zoljama, a na izvor bruke i problema zvan DP/HDZ pucate iz praćke, ako i to. Jer Milanović je bio državni neprijatelj samo zato što se udostojio tumačiti određene odredbe na način koji bi, ako ćemo se ispravno držati načela razmjernosti odnosno njegovog smisla, mogao otvoriti vrata spasa za čitavu državu, ali birokrati u Ferrarijima i HDZ-ova hobotnica koja vas polako i sigurno u tom crvenom Ferrariju vozi prema ponoru nisu nikakvi neprijatelji samo zato što ne izlaze iz okvira. I to je produkt ranije navedene želje za otrovnom homogenošću; sve prolazi ako je naizgled uglađeno i tiho. Ako malo bolje razmislim, načelo razmjernosti može djelovati u dva pravca. Ako ćemo ga gledati s minus predznakom onda je ovo što imamo sada na vlasti (i oko iste) kao sredstvo sasvim razmjerno ostvarivanju cilja; strmoglavom poniranju još dublje.
Time sam predstavila jedan slučaj opasne homogenosti i straha od izvornog ; ali u RH gluposti uvijek na lopate, pa idemo dalje.
Drugi slučaj (uspješnog) umasovljavanja amorfnih tvari je tzv.gay prajd. Potvrđivanju te teze mogao bi posužiti neki za sada fiktivan eksperiment. Recimo pokušajte u epicentar te preglasne i preiritantne povorke staviti jednu ženstvenu, karizmatičnu ženu i/ili jednog muževnog, mišićavog tipa. Ne bi se taj dvojac dugo održao na životu. Zamislite da njih dvoje još izjavi da su religiozni i da žive jednim tradicionalnim lajfstajlom i još k tome vole Zorana Milanovića, recimo, a da su paralelno čistokrvni homoseksualci. Mislite li da bi ova „sveprihvaćajuća“ horda „puna ljubavi“ amenovala ovo dvoje? Malo morgen. Razapeli bi ih na sve moguće načine. A ta ekipa, hvala bogu, ima čitavu paletu razrađenih sistema razapinjanja svega što ne odobravaju. Prvo bi ih ubili u pojam s degradirajućim parolama da lezbe i pederi ne izgledaju „tako“ proglasivši ih „toksično muževnima“ ili pretjerano ženstvenima. Zatim bi ih izmasakrirali zbog religioznosti i tradicije, a onda ih ismijali zbog političkih preferencija. Kad bi taj dvojac još rekao da postoji samo dva spola, i da je transagenda plaćeni pokret za uništavanje čak i onih 1% pravih transeksualaca, ne bi im bilo spasa. Provjereno, to je upravo tako. Zanima me gdje je u navedenom sva ta silna ljubav i prihvaćanje različitosti u koju se prajdovci kunu? Jer u mojem svijetu različitost je različitost, a u realnosti ovih skupina različitost znači nasilna uzurpacija prostora (i europskih para). Ne prolazi dakle nitko tko nije kao oni. A biti „kao oni“ znači biti zapušten fiziči, mentalno i emotivno, hraniti se isključivo dramom, živjeti nezadovoljstva i kriviti višu silu za isto, isticati ružnoću i optuživati ljepotu s razno raznim kovanicama kao npr. „toksična muškost“, brisati slobodu na mišljenje i misao jer ako si s „njima“ onda misliš kao oni i gotovo i ako oni kažu da ima rodova „kao zvijezda na nebu“ (citirana izjava jednog sudionika povorke) onda tko si ti da braniš biologiju? Procjena različitosti je njihov zadatak. Jedan tip različitosti uvažavaju, ali drugi ne i to nazivaju festivalom različitosti. I ne samo da ne uvažavaju, nego strogo osuđuju i podmuklo ignoriraju sve što ne udovoljava gore navedenom njihovom poimanju različitosti.
Spas čovječanstva leži u i ljudima koji misle, onima koji su dovoljno hrabri da budu baš ono što jesu. Spas i neko svjetlo na kraju tunela definitivno nose karizmatični ljudi. A biti karizmatičan znači biti u potpunosti spojen sam sa sobom, sa svim svojim jakostima i slabostima, sa svim talentima i manama, sa svim znanjem i neznanjem. Jedino što zagolica maštu je istina, prava, pravcata istina, nimalo sakrivena i pretvorena u čvrst temelj na kojem može biti izgrađeno baš sve. Jer karizmatičan čovjek je iskren čovjek i to nikako ne znači naivnost; upravo suprotno, čovjek svjestan svojih mogućnosti i potreba može biti samo iskren, a tako spojen sam sa sobom postaje nevjerojatno magnetičan. Čar je upravo u tome; živjeti bez glume, nepotrebne drame i laži.
Više takvih, autentičnih ljudi znači tiši oni u Ferraijima i s 300 rodova. Biti maksimalno svoj i svjestan sebe ima bogovsku energiju na koju baš ništa ne ostaje ravnodušno. Formula je dakle u navedenom, a ono će samo naći svoj način na koji će se pokazati svijetu. Misli se vide, ali još se izraženije vidi odnos koji imate sami sa sobom.
‘Never apologize for burning too brightly or collapsing into yourself every night. That is how galaxies are made.’
-Tyler Kent White
