Ovako bi nekako zvučala moja inačica one “out and proud.” Jer biti žena danas uistinu je jedna od najtežih životnih misija.
Taman smo se malo smirili od medijskih izbornih gluposti,kadli!evo Eurosonga i još malo ugnjetavanja samo druge vrste, ovaj put manje medijskog, a više manjinskog.
Postoji kletva: “dabogda ti se Andrija Jarak javio ispred kuće” koja zapravo znači prizivanje nekome lošeg u životu (tko ne zna o čemu se radi, Google sve zna iako moram napomenuti da ako ne znate tko je Andrija Jarak ili ste jako neinformirani ili baš jako jako mladi). Danas tu kletvu možete baciti u smeće. Još gora od spomenuta danas bi bila: dabogda te komentirali današnji stručnaci. I zaista; u jednu ruku žalim današnje političare i javne ličnosti koje nešto vrijede prosto iz razloga što ne smiju mrdnut, već u eter skaču Puhovski and co. Problem što tih “co-ova” svaki dan ima sve više. Zaista ne razumijem taj fenomen. Jel ljudi zaista misle da su toliko pametni i poželjni pa ih mediji zovu u što većem broju i jesu li ikad pomislili da (najčešće) potpuno đabe medijima zgrču nevjerojatne novce. Mediji žive od vječito gladnog ljudskog ega i to je tuga današnjice. (Pritom ne mislim na one rijetke i prerijetke suvisle debate koje bi vodile ka rješenju određenog problema koje se nažalost odvijaju daleko od kamera).
No dobro, taj je problem rješiv i lako se na njega odmahne rukom. Izgleda da imamo euro-problem druge vrste. Doduše imamo ga samo mi muškarci i žene.
U prijašnjim kolumnama već sam pisala o pitanju koje sam u Vijećnici Grada Rijeke postavila pravobraniteljici za ravnopravnost spolova Višnji Ljubičić, a bio je usko vezan uz aktualnu temu (transagenda/nebinarnost i slično). Dakle, prepričala sam slučaj s dva metra visokim muškim plivačem u Americi koji godinama nije uspio mrdnut s 400. mjesta pa se odlučio deklarirati kao žena, nekoliko mjeseci gutati ženske hormone i upasti u žensku kategoriju. I uspio je, uništio žensko plivanje u Americi ostavljajući baš sve prave žene dužinama daleko baš na svakoj utrci. Pravobraniteljica Višnja Ljubičić opravdala je potez spomenutog muškarca s rečenicom “pa ima i velikih žena.”Da ne ponavljam priču o biološkim činjenicama koje maksimalno idu u korist moje teze da je takav čin nemoguće opravdati i da biološki muškarac ako prođe kroz pubertet kao muškarac ama baš nikako nikada ne može biti ništa slično ženskom tijelu ,uputiti ću vas na svoje prošle kolumne o kojima je podrobnije razrađena ta tema. Moje okorjelo sportsko- trenersko oko jasno je procijenilo da se pravobraniteljica nije ozbiljno bavila nikakvim sportom pa je sasvim razumljivo da ona svakako nema pojma o muškom i ženskom individualnom natjecateljskom sportu. Međutim kao što nepoznavanje prava ne opravdava tako i nepoznavanje bazičnih činjenica o temi o kojoj pričate ne oporavdava naročito ako ste pravobraniteljica.
Uz ovaj slučaj danas ih je sve više i više pa tako možete svjedočiti borilačkim organizacijama koje pod pritiskom rodne/trans ideologije dopuštaju da u ring ili oktagon sa ženama ulaze biološki muškarci i ubijaju boga u njima. Vrlo bih rado pustila jednu takvu snimku meča svim Višnjama, BaBama, Veljačama udrugama kao što su Lori, Zagreb Pride i ostalim sličnim udrugama i individuama pa neka mi kažu kako mogu opravdati takvo legalno premlaćivanje žena od strana muškaraca i ujedno se deklarirati kao velike feministkinje, borkinje za ranjive i slabije?
Na krilima navedenog doletio nam je ovogodišnji pobjednik Eurosonga. Potpuno je nepotrebno ponovno piskarati i debatirati o očiglednoj nepravdi s obzirom na razliku u kvaliteti same pjesme, nastupa i cjelokupnog dojma pa ću ja nastojati odmah ući in medias res.
I kao čovjek i kao buduća pravnica na mjesto zvijezde vodilje jasno su mi postavljena ljudska prava. Međutim, ljudska prava je itekako moguće ograničiti ponovno u korist ljudskih prava. Zapravo možemo zaključiti da su ljudska prava podložna manipulaciji i zlouporabi. Jer kad prava jedne skupine postanu neporoporcionalno važna u odnosu na prava neke druge skupine dolazimo do stanja u kojem se usudila bih se napisati baš danas nalazimo. I to ne potvrđuje samo silovani ženski sport, tome svjedoče razno razne nepravde u modnom svijetu, glazbenom, medijskom prostoru i sličnom. Ljude homoseksualne orijentacije pregazila je perverzna ideologija manjine unutar manjine. Desetljeća borbe homoseksualaca za to da ih se prizna kao zdrave, nenastrane ljude gladne empatije i prihvaćanja uništila je rodna ideologija koja je kao parazit uništila svojeg gay domaćina. Uistinu postoje mnoge žene i muškarci homoseksualne orijentacije koje izgledaju kao žene ili muškarci, tako se prezentiraju, tako žive i upravo te karakteristike ističu. Upravo zbog toga što izgladaju konkretno muški ili ženski sa svim mana i atributima maksimalno su diskriminirani od strane nove woke-transrodne zajednice. Ne biste vjerovali, ali zdravi homoseksualci danas su diskriminirani i izbačeni iz ideje koju su sami stvorili. Ako sam dobro shvatila, ljudi drugačije seksualne orijentacije dugi niz godina borili su se za to da budu prihvaćeni od većine, da se od većine ne razlikuju i da imaju baš sva prava kao i većina. Danas je lgbt uzurpiran od strane spomenute woke- trans- body positivity ideologije i traži upravo suprotno: izdvajanje ,točnije rečeno izdizanje na pijedestal. U Americi i velikim državama Europe na cesti će vas pljunut muškarac ili žena ako ju/ga ne oslovite s “oni ili ono” , a u Švicarskoj je moguće da platite kaznu ako nekoga tko vam izgleda kao muškarac oslovite s “on”, a taj on se osjeća kao ona. Izrazito je spetljano i iracionalno, znam, ali je isto tako od izuzetne važnosti izdvojiti zdrave i normalne gay osobe (pa i transrodne osobe kojih je u realnosti oko 1% u općoj populaciji) iz ovog ludila odnosno pomoći već postojećoj borbi za to da se ljude drugačije seksualne orijentacije ne vrati stoljeće unatrag samo zato što je nastrana manjina odlučila sve nastrano proglasiti poželjnim. Također je važno objasniti pokret unutar woke/rodne ideologije o kojoj pišem, a to je takozvani “body-positivity”. Iza korektnog naziva sakriva se još malo nastranosti. Spomenuti pokret ,bez pretjerivanja, proklamira ružnoću, zapuštenost i neprivlačnost pa će vam tako žene isticati dlakavost, neurednost, namjernu debljinu, naglašavati muške karakteristike i slično. Iako se moj bazičan stav očituje u tome da me iskreno baš briga tko se kako nosi, moje je pitanje zašto? Zašto bi itko zdrav imao potrebu svjesno naglašavati sve što spada u kategoriju “odbojno i degutantno”? Zaista, zašto? Uvjerena sam da baš svako ljudsko biće ima barem jednu lijepu karekteristku kojom može napraviti nešto odnosno ostaviti svijetu nešto lijepo i pozitivno. Ako svi mogu biti lijepi na svoj način od kuda dolazi potreba za isticanjem suprotnog? Netko bi mogao reći: zbog revolta. Revolta na što? Nije li posebno moćno ujutro se pogledati u ogledalo, primijetiti na sebi nešto lijepo i odlučiti baš to pokloniti sebi i svijetu, ma što god to bilo?
Okosnica svega navedenog je još jedna moderna pošast, a to je maksimalno odustajanje od bilo kakve privatnosti. Sve je online, baš sve. Usudila bih se napisati da dom ne znače četiri zida, partner, pas, mačka, roditelji, djeca…Dom znači privatnost. Privatnost kao dom je stanje u kojem se osjećate baš moćno jer znate da vašu intimu, vaše planove, tuge, ideje i generalno ritam života znate samo vi i nekolicina vama najbližih. Takav je osjećaj pravi dom. Samozatajnost i privatnost čini da netko upravo sada razmišlja o vama, nešto čeka i može samo slutiti. Zašto bi svima bio dostupan podatak kuda idem, što planiram, kakve mi se ideje roje tokom dana, kako mi izgleda tjedan, kuda se krećem i s kim, tko sa mnom živi, kako mi izgeda soba i slično. Bez samozatajnosti i privatnosti nestaje faktor iznenađenja, nestaje smisao života.
Vrlo skoro žalit ćemo za starim manirima, za finoćom, za damama i gospodom, za hrabrošću, prilaženjem, spontanom komunikacijom, laganim valcer odnosima i kvalitetom. Vrlo skoro dojaditi će nam vrišeća želja za pažnjom, instant odnosi, sebičnost, nepovjerenje, nevjera i perverzije svih tipova. Vrlo brzo sve će nas navedeno ostaviti samima i još gore, potpuno odvojenima od vlastitog ja, svoje sablje za krčenje nekog novog puta.
Jednom je mojoj teti kolegica u školi rekla “bolje da ti je dijete nastrano nego svestrano” u smislu ovo drugo je daleko teže hendlat. Tada sam se tome smijala, sada ta rečenica postaje jedna od lijepih želja mladim roditeljima.
Sadržaj ovog teksta je zaštićen autorskim pravima. Vlasnik autorskih prava na ovaj tekst je Dagmar Marinić. Svako neovlašteno kopiranje, distribucija, izmjena, javno prikazivanje ili bilo koja druga zloupotreba ovog teksta bez izričitog pisanog dopuštenja autora će biti predmet pravnih sankcija sukladno zakonima o zaštiti autorskih prava.
