Ove kolumne postale su zarazne. Ponekad se osjećam kao Woody Allen koji je vječito sa sobom nosao papiriće i zapisivao sve što mu padne na pamet i onda doma lijepio i slagao ideje za filmove. Doduše ja nisam ni približno toliki spisateljski genije kao Woody, a umjesto papirića nosam mobitel i otvaram bilješke. Zeznuto je samo kad mi nešto padne na pamet baš usred ispita pa budem primorana ulagati dupli napor; jedan za održati koncentraciju nad ispitom, a drugi da ne zaboravim na ideju barem do završetka ispita.
Izbori su za zaljubljenika u politiku neiscrpan izvor inspiracije, samo ponekad je teško pronaći još jednog takvog fanatika zaljubljenog u teme koje je zaista teško voljeti pa želju za cjelodnevnim pričama o pravnim i političkim igrama djelomično pretačem u kolumne. Stoga su one ujedno i želja da ponudim svoje znanje i interese drugima, a ujedno su i neki tip monologa/ preslagivanja misli. Sve skupa rezultira time da ne pišem nategnuto i „pod moraš“, ne igram niti za jednu stranu, ali otvoreno simpatiziram određene aktere na političkom polju i to smatram važnim pri krojenju demokracije, ne moram zadovoljavati normu niti rokove niti se ičega bojim. Pišem svoje zaključke, svoja slobodna promišljanja i smatram da bi se tako slobodno i kolumne trebale i čitati. Međutim, smatram to i poprilično važnim iz prostog razloga što život suštinski i jest upravo razmjena misli, iskustava i znanja po mogućnosti opušteno i bez trgovine. Iz svega slijedi da pisanje i ponuda javnosti dijela sebe ne ovaj ili onaj način nikako ne smije biti zloupotrijebljena za huškanje i hranjenje ega.
Smatram da je vrlo važno ne glasati ishitreno nego dobro razmisliti o tretmanu pojedinih političara i političkih opcija prema biračima, a ne samo u vrijeme kampanje. Sjećam se jednog posta tijekom jedne kampanje. Naime, čovjek je napisao da se voza tako gradom svaki dan i gleda sve te silne predizborne plakate i da mu je za oko zapela Calzedonija pa ga zanima koja je to stranka jer on bi svakako dao glas njima. Iako i meni ponekad dođe da glasam za Calzedoniju, ta „stranka“ ne trči predizbornu trku. S obzirom na to da niti jedna stranka ne nudi atribute Calzedonije, morat ćemo zaviriti dublje u te ljude koji će nam krojiti državu u predstojećem mandatu. S njima 17.4.potpisujemo pred matičarom, a zna se kako se brakovi i/ili partnerstva razvijaju. S vremenom supružnici budu primorani tražiti jedno u drugome „dobre karakteristike“ jer ono što je od Calzedonije eventualno postojalo prije braka nekim nepisanim pravilom nestane. Još pokušavam dokučiti kakav je to fenomen. Tako je i s političarima. Zamislite da s vremenom nakon osvajanja mandata svi postanu objektivno neprivlačniji; koje su to „dobre karakteristike“ koje ostaju s vama u braku, koje zaslužuju voditi državu? Moramo pritom uzeti u obzir da je današnja naša i svjetska politika drugačija, da se daleko više ističu pojedinci od same političke opcije i da se povremeno dogodi da ti pojedinci zaista imaju prirodan talent da vode i rade razliku.
Recimo to ovako:
Ja osobno nikada ne bih glasala za nikoga tko funkcionira po principu kvazi-protupožarnog aparata, odnosno za ljude koji reagiraju isključivo kad je aktualan neki tip drame ili još gore kad drame zapravo nema, ali ju oni isceniraju ili napušu do nekih basnoslovnih, potpuno nerealnih razmjera. Takvi se isključivo hrane dramom i lažnim osjećajem žrtve kojeg također sami izmisle upravo iz istog razloga; da se nahrane. Funkcionirajući po principu kvazi-protupožarnog aparata mnogi se u isti pretvore pa ako se bolje usredotočite ti se ljudi zaista pjene, crvene, bijesne i onda odjednom utihnu na par tjedana, par mjeseci pa kad se ponovno pojavi neka drama evo ih opet.
Također nikako ne bih glasala za ljude koji nemaju staža van Sabora, školstva i svih drugih djelatnosti koje imaju izražen efekt „uljuljkavanja“. Ne bih dala glas niti prosječnima, ni tihima, ni ponavljačima pustih parola, a nikako kukavicama i kradljivcima ideja. Međutim, kad bih sve to zbrojila pitanje je tko bi ostao raspoloživ za biranje. Iz tog razloga trebalo bi birati sitemom „prevage“. Znate one psiho testove koje nakon što riješite rezultat vam izbace po sistemu „prevage“. To glasi nekako ovako: „ako imate 3 od 5 odgovora odovorena s „u potpunosti se slažem“ vrlo je vjerojatno da ste ludi. Tako bi trebali birati i političare; dakle ako ne zadovoljavaju barem pola od vaših (s obzirom na situaciju u kojoj se država nalazi) realnih očekivanja vrlo je vjerojatno da neće ni zahtjeve prosječne moderne demokratske države.
Međutim ima jedno pitanje koje pri izboru opcije i pojedinaca s izabrane liste:
„biste li dali vlast u ruke ljudima koji su vas u vrijeme COVID19 pandemije tretirali kao građane nižeg reda?“
Na koje bi svaki bi birač racionalno morao odgovoriti s:
„u potpunosti se ne slažem.“
„Sjećaš li se Covida 19?“
Doduše, prošlo je već neko vrijeme od tog traumatičnog perioda, a iz razloga što je ljudski mozak programiran tako da nastoji zaboraviti traume i na taj način se zaštititi nije čudno ako ste zaboravili detalje, a vrag je upravo u detaljima.
Ovom kolumnom zagnjuriti ću nas malo u Dumbledoreov Pensieve; bazen sa sjećanjima koji nije aktivan sve dok se u njega svjesno ne uroni. Naglašavam pritom da su sve informacije provjerene i javno dostupne.
2019. godine krajem prosinca u Wuhanu (Kina) javlja se prvi slučaj zaraze virusom COVID19. Kina je totalitaristička, komunistička država kojoj je prvi alat prilikom rješavanja problematike unutar same države zatvaranje, prisila, drastične kazne i slično. Stoga, zaključak se nameće sam po sebi. Kina je pandemiju odlučila potpuno bezuspješno tretirati totalitaristički i represivno. Švedska s druge strane proklamira ležerniji pristup pandemiji, ne zatvara tvrdo i strogo svoje građane. S Andresom Tegnellom kao kreatorom švedskog modela ova država unatoč tome što po broju umrlih lošije stoji od svojih skandinavskih susjeda, neusporedivo je u boljoj poziciju odnosu na sve europske države. Vrlo brzo sve europske zemlje tiho i pomalo licemjerno slijede švedski model. Međutim što se događa prije spomenutog priklanjanja švedskom modelu od strane svih europskih država? Događa se brdo gaženja ljudskih prava bez ikakve realne osnove sa strane svih: epidemiologa, fizičara, pravnika, političara pa čak i zaštitara pred ulaskom u Finu. Ovi su ljudi par godina živjeli u iluziji da rade neku razliku međutim napravili su brdo igrom slučaja neprocesuiranih kaznenih djela i opasno se obrukali. (Čast iznimakama. Spomenuti ću ih kasnije.)
Ona poznata kaže da slika govori 1000 riječi pa nam je i cilj bio pomoću naslovnice dočarati količinu gaženja i pljuvanja ljudskih prava barem djelomično. Riba smrdi od glave pa se upravo događa čišćenje pravim i ispravnim redoslijedom. Naime, europska tužiteljica Laura Kovesi već neko vrijeme češlja Ursulu von der Leyen i svakim danom sve više razjašnjava jasnu Ursulinu kriminalnu vezu s Pfizerom odnosno „Dobar posao u Europi“ u režiji Pfizer/Ursula von der Leyen. Pfizer s druge strane prije nepuna dva tjedna optužen je za diskreditaciju farmaceutske industrije nakon što su viši zaposlenici promovirali njihovo nelicencirano cjepivo protiv covida 19 putem društvenih medija na vrhuncu epidemije. Sama ta činjenica svakom racionalnom biću trebala bi biti sasvim dovoljna da zaključi da su Ceci, Čičin Šain, Štagljar, Rudan, Đikić i svi (na njihovu sreću) manje poznati miljama daleko od nevinih dobrotvora kakvima su se godinama predstavljali.
Kristalno je jasan motiv navedenih (i još mnogih) aktera. Dakle, reklamiraš nešto, prodaš nešto, dobiješ proviziju za isto. Čisti najjednostavniji primjer marketinga. Ljudi su se naprosto omastili na način vrlo sličan ratnom profiterstvu. Međutim, manje je jasna ona druga skupina ljudi koji se nisu mogli IZRAVNO omastiti promocijom cjepiva kroz najvećim dijelom neosnovano plašenje. To su političari iz oporbe, pravnici, sociolozi zapravo svi društvenjaci i ostali manje bitni ljudi. Zaista je zabrinjavajuća činjenica da su navedeni imali potrebu uredovno izjavljivati čiste totalitarističke parole, raditi ogromene razlike između cijepljenih i necijepljenih i izravno napadati bazična ljudska prava kao što je pravo na izbor medicinskog tretmana. Zakon o zaštiti pacijenata u članku 6 jasno navodi: „pravo na suodlučivanje pacijenata obuhvaća pravo pacijenta na obaviještenost i pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog odnosno terapijskog postupka.“ Savršeno je jasno da situacija nije bila ni približno razmjerna potrebi ograničenja navedenog prava. Razjašnjenjenje tog fenomena nalazi se na početku teksta. Sjećate se onih dramaturga i paničara, utjelovljenih aparata za gašenje požara? E to su upravo ti i razlozi su im identični:
1.privid da dobivaju na važnosti
2.hranjenje ega
3.najbolje snalaženje u drami i lošem jer je to na istoj vibraciji s njihovom
4.malo adrenalinskog shoota jer nemaju druge alate da se stimuliraju spomenutim hormonom (npr.zdrav alat bi bio sport)
Ako malo bolje razmislim u COVID19 igri „svaka dobiva“ na ovaj ili onaj način. Jedini koji ste gubili ste vi dragi birači. Sada uranjamo još dublje u Pensieve.
Manje ću se zabaviti samim cjepivom te ću pritom ostati dosljedna svojem stavu. Dakle, osobno nikako nisam protiv samog cjepiva kao jednog od najvećih dosega medicine, ali i društva u cjelini, ali pokušaj prisilnog cijepljenja novom tehnologijom koja nikako nije bila sigurna za sve nije bio čin altruizma, upravo suprotno. Pritom ću pokušati ne popljuvati sve koji su koristili one poznate baljezgarije „anivaxer“ „bakoubojice“ i slično. Međutim, unatoč tome što su svi spomenuti pridornjaci i društvenjaci bacili gotovo neisperivu ljagu na znanost u cjelini, ja osobno (a smatram da bi i svi trebali) i dalje vjerujem u znanost i njenu humanu srž, u neke ljude koji uistinu znaju što znanost jest i čemu služi. Pritom ne mogu ne navesti nekoliko sjajnih znanstvenika i stručnjaka prije svega koji su u tom ludilu uspjeli ostati čvrsti, zdravo kritični, otvoreni, stručni i jasni. To su svakako naš poznati mikrobiolog Miroslav Radman i suci Abramović, Kušan, Selanec. Miroslav Radman držao se svoje struke i opravdao titulu našeg najboljeg znanstvenika. Radman je uspio ostati kritičan i skeptičan prema novom cjepivu, miran i čvrsto se držati svoje struke što je zaista bila rijetkost. Sramotna je činjenica to što je dobio kriminalno malo medijskog prostora, a kad ga je dobio to nikako nije bio prime-time. Usprkos tome, popratila sam svako njegovo izlaganje što me uz još nekolicinu aktera kojima sam zaista vjerovala držalo na životu, doslovno. Jer preživjeti takav tip represije za nas mlade, zdrave sportaše s jakim imunitetom koji se zaista nemaju razloga cijepiti protiv bolesti kao što je COVID19 bilo je ravno čudu. Uz Miroslava Radmana totalitarizmu koji se legitimno provodio najviše od strane Europe zbog već ranije navedenih razloga suprotstavio se i PRH Zoran Milanović i politička stranka Most. Uz PRH Zorana Milanovića Most je bio jedini koji se odlučio represiji suprotstaviti putem potpuno zgaženog i na sve načine silovanog referenduma u našoj državi. Naime, Hrvatska u odnosu na sve ostale zemlje EU zahtijeva najveći (izrazito teško dostižan) broj potipsa za postavljanje referendumskog pitanja odnosno raspisivanja eferenduma. Hrvatska zahtijeva točno 368.864 potpisa za raspisivanje referenduma što je enormno puno; najviše u odnosu na sve ostale europske države. Ako uzmemo u obzir da je referendum pisana izravna volja naroda tada možemo zaključiti da Hrvatska ima debelih problema s provođenjem same demokracije. Most je onomad prikupio 400.000 potpisa. Unatoč nevjerojatnom uspjehu Ustavni sud ruši prijedlog i proglašava pitanja protuustavnima. To je isti onaj Ustavni sud koji po stranačkom ključu djeluje i danas.
Sve navedeno poticaj je da uz jasno navedena imena i njihov stav za vrijeme pandemije sami tražite izjave, prisjetite se tko je zagovarao kakve mjere i je li to bilo zaista razmjerno potrebi. Također, vrlo je važno naglasiti neopisiv trošak koji je HDZ priuštio državi. Po nalogu sada kazneno gonjene Ursule von der Leyen premijer Andrej Plenković kupovao je količine cjepive koje su premašile šest nula u količini da bi ih kasnije morao spaljivati jer nam jasno, nikada nisu ni trebale što je ponovno prouzrokovalo neviđen trošak i tako u krug. HDZ je također lako i bez zadrške provodio autokraciju i nemilosrdno gazio ljudska prava kroz stožer civilne zaštite. Uz HDZ svakako treba naglasiti da je i SDP i Možemo! imao identičan stav i zagovarao sve one mjere koje je lako provodio HDZ.
Svi gore spomenuti akteri odnosno struke doprinijeli su takvom ludilu potpuno obezglavljeni i pritom posramili i sebe i struku. Sve informacije i izjave tokom pandemije dostupne su online pa je moja preporuka da se prisjetite svega prije nego što izađete na biračka mjesta.
Onomad sam konstantno ponavljala isto pa ću ponoviti i ovdje. Pandemija je napravila štetu koju tek otkrivamo i baštinimo, a svi koji su tada djelovali totalitaristički bez imalo univerzalne (ne selektivne) empatije uzrokovali su najveći dio štete. Razlog tomu jednostavan je; situacije kao što je sporna pandemija zadnje što treba jest dodatno dizanje panike i straha što znanstveno dokazano uzrokuje silan stres, kiseljenje organizma koji je tada podložan infekcijama te razno raznim psihičkim oboljenjima. Takva je situacija zahtjevala maksimalnu opreznost i borbu za to da znanost kao takva ostane u službi svih i nastavi uživati povjerenje. S druge strane, ljudska su prava pregažena upravo od strane pravnika, govor mržnje je procvao, svaka netrpeljivost, vrijeđanje i nasilne podjele prošle su mimo radara zbog dostizanja nekog višeg cilja koji pravo, kao što je sada vidljivo, nije ni postojao. Znanost je trebala ostati dosljedna ma koliko god joj situacija bila nova i neistražena, a ljudska prava su se morala čuvati ako ne i više onda svakako podjednako kao i ljudsko zdravlje. Ništa od navedenog nije ostvareno. Međutim, unatoč tome što ste tada kao i ja imali fizičke reakcije na svu moguću silinu gluposti kojima ste svjedočili izrazito je važno da nepovjerenje u znanost i ljudska prava ne ostane vaš modus operandi. Pravda uistinu jest dostižna. U Luxembourgu utjelovila ju je spomenuta tužiteljica Laura Kovesi, a vi joj bez pretjerivanja možete biti produžena ruka jer pravda i njeno dostizanje može biti itekako nadahnjujuće i realno. Za dobre stvari vrijedi malo pričekati, ali i u njih ulagati u ovom slučaju informiranjem, aktivnim djelovanjem i prije svega mudrim izborom buduće Vlade RH.
Sudac Andrej Abramović u svojem izdvojenom mišljenju između ostalog naglasio je da su mjere provođene tokom pandemije potpuno nerazmjerno potrebi uzrokovle enormnu štetu samom narodu i demokraciji. Pandemija nam je pokazala da u Hrvatima još tinjaju neostvareni totalitaristi spremni na sve čim im se pruži prilika. Stanite im na kraj i 17.4.2024. i nastavite to raditi na dnevnoj osnovi. Takvom promjenom struje misli zaista konačno možemo živjeti u najljepšoj državi na svijetu.
„A lie gets halfway around the world before the truth has a chance to get its pants on.“
Winston Churchill
Sadržaj ovog teksta je zaštićen autorskim pravima. Vlasnik autorskih prava na ovaj tekst je Dagmar Marinić. Svako neovlašteno kopiranje, distribucija, izmjena, javno prikazivanje ili bilo koja druga zloupotreba ovog teksta bez izričitog pisanog dopuštenja autora će biti predmet pravnih sankcija sukladno zakonima o zaštiti autorskih prava.
