Ženski boks na olimpijskim igrama: perspektiva i analiza Dagmar Marinić, bivše boksačice i kolumnistice
“Zanimljive su te skupine ljudi koje ama baš sve opravdavaju prirodnim znanostima. Takav pristup mogao bi se usporediti s onom: “znanje je imati svijest o tome da je rajčica zapravo voće, mudrost je ne staviti ju u voćnu salatu.” U ovom slučaju znanje bi bila svijest o genetskoj modifikaciji kod sporne boksačice, a mudrost bi bila razumijevanje da sama ta činjenjica ne obitava sama za sebe već koegzistira u svim ostalim sferama kao npr.filozofiji odnosno običajima boksa koje je, uz prirodne znanosti stvorio čovjek. No, uz znanje i mudrost, u ovom bih slučaju na pijedestal ipak stavila neku višu pravicu. Ona bi uz znanje i mudrost dala obol i zaključila da nikako i ni u kojem slučaju nije pravično omogućavati patnju hrpe sportašica zbog jedne genetske modifikacije te znati da 2024.godina itekako ima alata za instant prevenciju spomenute patnje. Imati volju i želju za istim? E to je već drugo pitanje.” – Dagmar Marinić Nakon skandala s Posljednjom večerom aka grčkim bakanalijama stigao nam je jedan ipak složeniji, intrigantniji. Zapravo iako otvaranje OI smatram nepotrebnim kičem i bacanjem žući kroz uvjerenje da se samo tako može privući pažnja nekako mi je čudno drago da se u centar priče ipak vratio sport kao idejni začetnik samih OI pa makar kroz ovakav čudan, klimav slučaj sklon interpretacijama. S obzirom na to da je slučaj svima već poznat neću raditi nikakve uvertire.Tvrditi da nije Khelif kriva što je tako rođena isto je kao da ste izrekli “tko je ostalim boksačicama kriv što su rođene s uobičajenim prirodnim, ženskim levelom testosterona”. Dakle, apsurd je jednak. Uz to što sam godine provela baveći se trenerskim poslom i uz ostale netjecateljske sportove bavila sam se i natjecateljskim boksom dozvoljeno mi je komentirati iz prve ruke. Zbog endomorfne građe tijela često sam ulazila u ring s višim, “krakatijim” boksačicama koje su više naginjale ektomorfnoj građi.. Boks, iz moje perspektive, ima dvije mane: 1.Daleko više naginje subjektivnom sportu. To bi u prijevodu značilo da nema one klasične objektivne pobjede kao npr. u atletici. Niste prvi samo zato što ste prvi prošli finiš crtu i ako vam to kaže naprava koja se zove štoperica; prvi ste ako zadovoljite uvjete koji se najčešće očituju kroz sakupljene bodove (osim, jasno, ako ste uspjeli zadati knockout što je daleko rjeđa pojava u ženskom boksu) odnosno broj čistih udaraca koje kao takve jako često subjektivno procjenjuju i ocjenjuju suci pokraj ringa. To je najčešći razlog tzv.”namještanja mečeva” odnosno suđenja u nečiju korist. 2.ogromnu ulogu igraju same, laički rečeno, tjelesne postavke. Imat ćete veliku prednost ako imate tjelesnu predispoziciju lakšeg skidanja kila i upadanja u nižu kategoriju, ako niste skloni intenzivnijoj izgradnji mišićne mase nego ste više izduženog tijela.. U tom ćete slučaju zadržati svoje tjelesne osobine odnosno dugim rukama lakše ćete dohvaćati protivnika i zadavati više čistih udaraca, a pritom ćete biti u mogućnosti upasti u kategoriju niže gdje će vas dočekati najčešće niže boksačice. U suprotnom, ako ste niži i nabijeniji i ne možete lako uloviti nižu kategoriju bez da se pržite u sauni i izgladnjujete se što će vas nedvojbeno ostavite barem bez pola snage, tada ćete morati daleko više pažnje posvetiti taktici “ulaska” u prostore u kojima vas protivnik zbog dužine ruku neće moći samo tako dohvatiti. Primjer za ovaj izrazito čest slučaj (bio je i moj slučaj) u natjecateljskom boksu su mečevi Mike Tysona. On je kroz godine usavršio uskakivanje u protivnika. Moj savjet je pogledati jedan od njegovih mečeva s višim protivnikom; priča će vam postati jasnija. Iako je Mike bio profesionalni boksač, a u ovom je članku riječ o amaterskom boksu sistem je na tom polju jednak. Uz stavku broj dva nadodajte još muški level testosterona. Dakle spornu boksačicu enorman level testosterona nije napravio samo neusporedivo jačom od bilo kojeg ženskog ljudskog bića već ju je izdužio odnosno napravio neusporedivo većom i jačom što je također dominantan utjecaj testosterona. Muškarci su zbog testosterona u prosjeku neusporedivo viši, jači, mišićaviji od žena. Kad sve uzmete u obzir ispada da djevojke upravo boksaju u najmanju ruku s “polumuškarcem”. Unatoč tome što je Odbor dopustio da ovaj problem ostane neriješen prije samog početka OI, konkretan problem itekako je poznat od prije iz čega se jasno može zaključiti da je itekako bio rješiv odnosno sve ovo se nije trebalo dogoditi, a boksačice su mogle biti pošteđene dodatne nepravde. Pišem dodatne jer moderni sport ionako sam po sebi grca u nepravdama. Objašnjenje: IBA (International Boxing Association) nije dopustio da Khelif nastupi na Svjetskom prvenstvu u boksu za žene. Razlozi koje su naveli vrlo su jasni. Službeni dokument s obrazloženjem dodati ću na kraju teksta.Unatoč tome postoje grupe i pojedinci koji u aktulnom slučaju ne vide ama baš ništa sporno .Znanstveni portal “Science” navodi da je Khelif do ovih OI u svojoj karijeri izgubila devet mečeva, dakle bila je poražena od strane devet boksačica. Time ističu da ju je ipak moguće pobijediti. U ovakvim poluobrazloženjima koji se zapravo vrte oko zlouporabe znanosti od strane znanstvenika (ako su to znanstvenici) gotovo uvijek nedostaje kontekst, odnosno oni gotovo uvijek apstrahiraju nekoliko činjenica u moru činjenica koje čine čitavu sliku, začine epitetetima ala “znanstveno utemeljeno”, “znanstvenici zaključili” i zatim nam jedno te iste krnje argumente guraju pod nos sve dok otpor ljudi koji ipak razmišljaju šire i dalekosežnije ne postane toliko jak da im jedino preostane zaključiti kako smo svi mi koji u takvu argumentaciju ne vjerujemo zadrti, nazadni i nadasve glupi. Prepoznajete li možda konture nekih, ne tako davno odigranih scenarija?Ja bih kao buduća pravnica (sada ne kao sportašica) tražila spomenuti portal da mi dostavi fotografije tih devet boksačica, laboratorijske nalaze koji bi pokazali level testosterone i ostalih hormona uz rezultate njihovih doping testova te informaciju o tome da li se radilo o profesionalnim ili pak amaterskim mečevima koje je Khelif izgubila jer možda vam se laički ne čini tako, ali između ta dva tipa meče postoji ogromna razlika; prva je možda upravo učestalost doping kontrole. U slučaju u kojem bih dobila tražene dokaze odmah bih jasno vidjela imaju li i one isti ili
Fizička spremnost: Dužnost svakog čovjeka – Kolumnistica Dagmar Marinić
“No man has the right to be an amateur in the matter of physical training. It is a shame for a man to grow old without seeing the beauty and strength of which his body is capable.”Ovom je rečenicom sam Sokrat nekoć davno kriknuo na svaku vrstu zanemarivanja tijela i pokušao kroz naglašavanje ljepote samog ljudskog tijela istaknuti kakav je ono savršen, SFovski stroj-partner svakome od nas. Ja ću svu svoju iskonsku želju da vas kao neki autokrata proglasim ljenčinama i stjeram vas u teretane sakriti iza te Sokratove. Zapravo, kad malo bolje razmislim; ako jednom završim na čelu države prvo što uvodim ,po uzoru ne meni omraženu Jugoslaviju, je porez na nekretanje. Ako je uspješno egzistrirao porez na šund, vrlo uskoro će i porez na nekretanje. Nažalost, ta bi nas vrsta poreza svakako pretvorila u malu Švicarsku preko noći, doslovno. Nažalost, jer sigurno je dobra većina vas automatski pomislila koliko bi se love odjednom ulilo u državnu blagajnu i što bismo sve s tom lovom mogli kad bi takva vrsta poreza zaista postojala. Dakla, ipak postoji neka svijest o tome da smo kao nacija fiziči, a posljedično i mentalno i emotivno stravično loše.Volimo se kikitit epitetom sportske nacije unatoč tome što nemamo nikakve veze sa sportom. Jer sport ne znači nogomet niti nekolicina sportski nastrojenih obitelji koji su dovoljno pri lovi da klincima uspiju financirati sve što svaki pravi natjecateljski sport iziskuje. Sportska nacija ne širi stometarske hrvatske zastave jednom do dva puta godišnje uz potoke Žuje, a onda narednih nekoliko mjeseci uz višesatne kave i kutije cigareta lupeta o tome treba li otići Dalić i kako nas eno pokrade neki peder sudac, ali Dalićeva Gospa ne voli pedere pa će ga snać već neka karma i ostale kreativne bajke i basne. Postat ćemo sportskom nacijom onda kad nam svima prva pomisao nakon prijedloga mojeg fiktivnog “poreza na nekretanje” bude: pa nećemo se od toga nešto obogatiti jer se nema što puno opteretiti tim porezom. A takvo što iziskuje sluh i osjećaj za sport, svaki sport i to ne samo politike (počevši od lokalne) nego svakog Hrvata pojedinačno. Kad bih takvo što izgovorila negdje na sjednici nekog Vijeća ili Skupštine dam se kladit da bi prva reakcija koju bih dobila bilo nešto tipa: ali xy lokalna uprava ima puuuuno puno važnijih problema od pokretanja procesa stavljanja sporta i kretanja na pijedestal. Kad bi naveli konkretne problem kojima se bave svakako bi oni zvučali daleko prioritetniji od dizanja utega, trčanja, udaranja vreće ili nečeg četvrtog. Međutim, kratkoročno. Zašto? Pa ako nam je cilj održiva odnosno samoodrživa ekonomija, gospodarstvo i sve ostalo tada nam prioritet mora postati održivo zadovoljstvo i zdravlje svakog pojedinca koje rezultira elanom, vitalnom energijom, budi pokretačku snagu i želju za napretkom. Recimo to ovako; sportaši i ozbiljni rekreativci su zdraviji ljudi što znači da daleko manje troše usluge besplatnog zdravstva, imaju perpetuum mobile razvijen sustav odnosno jednom kad se zavrti ta vrsta energije nemoguće ju je zaustaviti niti joj treba podržaj izvana, sportaši imaju daleko viši prag tolerancije za bol, daleko su izdržljiviji, daleko efikasniji po pitanju menađeriranja vlastitog i tuđeg vremena. Ne zvuči li ovo kao hrpa savršenih alata za dostizanje lokalne i centralne/državne samoodrživosti i rasta?Iz razloga što nikako nemamo dovoljan broj ljudi s navedenim karakteristikama tako nam je kako nam je i tome nije kriva politika, tome je kriva većina Hrvata. Sport odgaja kao ništa drugo u životu. Sport boli, nagrađuje, žalosti, daje prvoklasne lekcije, izaziva nevjerojatne količine samosvijesti, ponosa i zadovoljstva i sve to kroz najsavršeniji medij; ljudsko tijelo koje raste, postaje mišićavije, ljepše i jače. Ako vas već sama ta konstatacija nije natjerala da razmislite o trenutnim životnim navikama i razmislite o tome na koji ćete ih način iz temelja promijeniti ispričati ću svoju priču. I ja sam od djetinjstva u sportu i na vlastitoj koži osjetila sam nemar i neizmjeran nedostatak sluha za sport i sportaše u ovoj državi. Od svoje šeste godine života krenula sam s rukometom da bih vrlo brzo, kao čisti individualac, pobjegla u individualne sportove. Bavila sam se atletikom, konjičkim sportom, borilačkim sportovima i biciklizmom. Naredala sam medalja i medalja i onda odrastajući polako počela shvaćati da taj tip natjecanja više nema smisla, da sav rizik od padova i lomova, sav silan uložen novac i vrijeme u treninge više ne daju onaj plod koji očekujem. Često sam razmišljala o tome je li sva ta muka uopće imala smisla. Kad sam svega navedenog postala svjesna u potpunosti upisala sam Pravni fakultet i shvatila da me toliko zaokupio i probudio nešto novo da naprosto za utrke više nema mjesta niti interesa, barem ne dok traje sam fakultet. Samo to otkriće izrazito me veselilo iz razloga što sam otkrila nešto novo što mi savršeno odgovara, a pojma nisam imala da imam to u sebi, ali s druge strane ipak sam se osjećala nedorečeno, nezaokruženo, polovično. Brzo sam shvatila uzrok; falio mi je natjecateljski sport. Natjecatelj u meni nije nestao, samo se malo umirio, odmorio, pustio isključivo mozgu i da vodi glavnu riječ. Nakon dužih pregovora s “intelektualnim ja” i “sportskim/natjecateljskim ja” odlučila sam ih pretvoriti u partnere. Od ove godine sve svoje dobre sportske navike ne dajem samo fakultetu nego ponovno i sportu i moram priznati da nikada nisam bila zadovoljnija, ispunjenija i produktivnija. Od ove godine fakultetu dajem sve što imam, a paralelno se pripremam za prvo bodybuilding natjecanje. Imam sjajnu trenericu i sjajnu novu sportsku ekipu. Nevjerojatno je svježavajuć osjećaj malo okrenuti taktiku; konačno nisam trener samo ja, sada i ja imam trenera, širim horizont, učim stvari o kojima pojma nisam imala i čitav taj proces me neopisivo veseli. Želim reći sljedeće; nemojte misliti da su vaša stara iskustva nepomirljiva s novima jer upravo je suprotno. Uzmite si vremena, razmislite koje su to dobre navike koje ste razvili do sada, što ste do sada naučili što bi vam moglo poslužiti za nove odluke. Odbacite što nije valjalo i iskoristite ono što je valjalo. Puno puta čujem od biših sportaša rečenice tipa; ah, to je bilo nekada, nema
I KONJE UBIJAJU, ZAR NE? – KOLUMNISTICA DAGMAR MARINIĆ
Sutra se na Hipodromu Zagreb održavaju, najblaže rečeno, improvizirane galopske utrke koje se takvima zapravo ne bi smjele nazivati. Mi konjari jako dobro znamo zašto, a zbog tog bismo znanja koje rezultira izraženim revoltom na sklepanu sutrašnju priredbu mogli potpuno krivo biti proglašeni budalama i to od strane laika koji zapravo ne znaju o čemu se radi. Moja konjička karijera završila je prije puno godina isključivo mojom odlukom. Moj arapski pastuh 358 Zorro i ja dali smo tom sportu puno previše. Nakon loma Zorrovog zgloba i višemjesečne borbe za njegov život i nakon mojeg teškog potresa mozga popraćenog višesatnom potpunom amnezijom i loma ključne kosti odlučila sam da je ipak bilo dosta. Zorro je umirovljeni rasplodni pastuh koji sa uspješno zaraslim zglobom uživa na livadama Popovače, a ja sam i dalje odana sportu samo ne više konjičkom; konjički sport i sve ostalo plemenito, iskreno i dobro u ljudima namjeravam braniti s maksimalnim žarom čitav svoj život, ali kao odvjetnica, ne više trenerica.Devastacija konjičkog sporta traje već dugi niz godina protiv koje se izmuđu ostalih izrazito žustro bori vlasnik i trener najbolji hrvatskih galopera Enimark Ponjević. Smatram da bi kao dodatak ovoj uvertiri izrazito dobro poslužio njegov komentar pa ga kopiram u cijelosti: “Nevjerovatna je sinergija gluposti i kršenja zakona između Tomaševića i ljudi koji vode HGSa te uporno odbijaju provesti naredbe državne sportske inspekcije pa će snositi svu kaznenu i materijalnu odgovornost za štetu koju čine Zagrebačkom Galopskom Savezu i cijelom Hrvatskom galopskom sportu.Izvlače državni novac iz istog tog ministarstva sporta koje im je izdalo i ovu naredbu koju bezobrazno krše. To su financijske malverzacije u sportu s financijskom koristi i pogodovanjem određenim grupacijama s ciljem eliminiranja sportske konkurencije i namještanjem rezultata i na taj način krađom državnih i gradskih novaca. Posla za policiju, DORH, ministarstvo financija ima kao u priči.Sredstva se izvlače iz ministarstva poljoprivrede, sporta i turizma, grada Zagreba i provode se ove priredbe koje služe samo za rasknjižavanje talova. Kada bi se u nogometu ovako namještale utakmice onda bi interpol banuo i u nogometni savez i u Grad Zagreb Tomaševiću. Inače svaka čast ovoj trojici stranih gostiju koji su dovezli svoje konje na utrke jer oni nisu svjesni kriminala kojem služe kao pokriće. Sutra neće biti naših 40 konja iz Zagreba s Vama da se nadmećemo i zajedno uživamo u našem sportu kojim se bavimo već desetljećima ali Vama našim kolegama iz inozemstva želimo sve najljepše kao dragim gostima. Budite oprezni dragi naš gosti galoperi jer je sve hrđavo i trulo od start mašine do tribine a staza je pokošena njiva s krtičnjacima i s nasutim šljunkom ispod trave na ulazu u ciljni pravac.Neka pobjedi najbolji ali plasman i nagrade su vam zagarantirane kad vas je ionako samo trojica u utrci.Nama ne daju da se s Vama takmičimo pa ćemo doći navijati za vas a protiv konjokradice Tomaševića koji sebi radi alibi za hipodrom jer mu gori pod guzicom što nije ništa napravio a bliže se izbori. Podignuli smo kaznenu prijavu za krađu naših 40 konja protiv njega, Korlaeta, i ostalih sudionika u krađi i policija je našla konje i utvrđuje njihov identitet, naše vlasništvo i njihovu odgovornost u organizaciji ove krađe.A Blaževića glavnog tajnika Hrvatskog Galopskog Saveza čekamo u zasebnom sudskom postupku za namjerno činjenje ogromne materijalne štete koju je prouzročio našim Zagrebačkim klubovima, vlasnicima i Hrvatskom galopu svojim osobnim upornim kršenjem naredbi državne sportske inspekcije.Steta što se više toga događa oko hipodrima nego na njemu ali tako je to kada s trkališta ukrade sve trkaće konje gradinačelnik Zagreba!! I tako je to kada u cijeloj Hrvatskoj nitko ne trenira konje za utrke osim naših Zagrebačkih klubova pa se udruže likovi koji nikada konja nisu imali ali obojica pate da su “glavni”. “Glavni gradonačelnik” i “glavni” tajnik HGSa! Znate vi dobro tko je tata ovog sporta i tko smo mi koji smo osnivači Hrvatskog Galopskog Saveza a tko si ti bio Marko Blaževiću kada sam ti dao prvi zadatak da važeš džokeje umjesto Vlaste Šmaguc. Strašno je što si ti postao od tada kako manipuliraš fiktivnim klubovima bez konja da bi zadržao plaću od 270€ koju si uzimaš mjesečno kao “glavni” tajnik …kao da ima više ijedan osim tebe.Glavni je onaj tko ima konje u konjičkom sportu i sportska inspekcija te je “provalila” …sve dalje je pitanje suda i bit će ti to premali prihodi za odštete koje ćeš snositi, pa ćemo te smijeniti čim uđemo u HGS. Dvije godine izigravaš zakone i mi čekamo prijem a ti nemaš niti jednog konja u cijelom nacionalnom savezu?!?!Mi imamo u vlasništvu ukupno oko dvjesto trkaćih konja registriranih u ministarstvu poljoprivrede Republike Hrvatske i ti nam ne daš trčati za Hrvatsku?!!Bravo genije, sutra se opet dernjaj tamo po padoku kao da si na stočnom sajmu i uživaj u tome da si “glavni” …jer uskoro više neće biti tvog cirkusa nego prava sportska nadmetanja u kojima će naši konji braniti boje Hrvatske i u Zagrebu i svugdje u EU.“ Nadam se da je do sada napisano poslužilo stvaranju neke slike o stanju u kojem se nalazi naš jedini hipodrom u Zagrebu, ali i konjički sport u cjelini. S obzirom na to da je potrebno brzo reagirati u smislu komentara sutrašnjih utrka i čitavog stanja, dakle prije nego što poslušate jednu od blesavih medijskih reportaža ili se možda i sami uputite prema hipodromu odlučila sam se poslužiti statusom kojeg sam pisala u studenom 2023.godine.Status opisuje postupanje Grada Zagreba, točnije Tomaševića i njegove klike prema galoperima i galopskom sportu. Smtram da uz ovu uvertiru nema potrebe za dodatnim objašnjavanjem toga što se od studenog 2023.godine zapravo događa sa hipodromom, a on također jako dobro dočarava situaciju koja se proteže do danas. S obzirom na to kopiram svoj status od 23.11.2023.godine: “ Enimark Ponjević već dva dana vodi bitke s Gradom Zagrebom, a godinama unatrag traje njegova borba s mutnom klikom na Zg Hipodromu. S obzim na to da sam pola dosadašnjeg životnog vijeka provela s konjima, konjarima, konjičkim sportom i galoperima kao perjanicom konjičkog sporta u cijelom svijetu ova se tema
GDJE JE NESTALA KARIZMA? – KOLUMNISTICA DAGMAR MARINIĆ
Kroz već do savršenstva doveden ritam učenje/ treninzi/spavanje nekako mi se uspijeva probiti jasna slika o atmosferi koja me okružuje svaki dan. Takozvani mikrokozmosi zapravo su super stvar, ako se znate s njima služiti. Svoj mikrokozmos sastavljen od ranije navedene dvije stavke koristim kao savršeno utočište, punjač, izvor vitalne energije. Međutim, takvo maksimalno iskorištavanje vlastitih potencijala ili uživanje u stvarima koje obožavam neminovno za sobom povlači nusprodukt koji se zove izražena jasnoća i svijest o situaciji. Prije sam smatrala da je to zapravo prokletstvo, nikako blagoslov, ali okrenula sam ploču, takva je hipersvjesnost zapravo silan blaogosov ako se s njime zna baratati. Ta hipersvjesnost uporno mi uspijeva u beskrajne misli uplesti pitanje gdje je stvarno ta karizma i što se događa s ljudima? Alka Vuica jednom je rekla da ju je sposobnost/dar da suvislo na papir prenese sve što ju mori, veseli, tišti sačuvala zdravom. Složila bih se. Dapače, uspješno izražavanje nije samo fenomenalan apaurin; to je građanska dužnost svih onih koji su za takvo što sposobni. Imati potrebu originalno se izraziti bez kamuflaže znači imati potrebu biti izvoran, a o ljudskoj izvornosti, kako se za sada čini, vrlo skoro čitati ćemo u povijesnim knjigama. Jer danas su ljudi sve samo ne izvorni. U galopirajućem virusu mediokriteta koji se manifestira kroz amorfne ljudske mase, koje se nerijetko same prozivaju unikatnima po nikakvoj osnovi pravi je izazov stršati. Zanimljiv je taj fenomen ljudske potrebe da oko njih sve bude baš tako, amorfno, homogeno. I zaista jest fenomen, jer niti jedan prirodni zakon ne podržava takva stanja. Pretpostavljam da se ljudi u takvim masama osjećaju neugroženo; baš ništa ne ugrožava njihov mediokritet ili izvornu slabost ako je sve oko njih upravo takvo. Čist primjer navedenog je slučaj Zorana Milanovića. Recite mi, vi milanovićomrzitelji; što ste konkretno dobili s tom silnom energijom koju ste uložili samo da zgazite nešto što bi moglo ugroziti vašu amorfnu stvarnost, utjelovljeno nedavno u liku PRH Zorana Milanovića? Zaista, koji je realan produkt od sve te silne gorčine i mržnje koje ste prosuli, a zapravo na osnovi ničega? Kao buduća pravnica, ali i kao čovjek koji njeguje osjećaj za onu višu pravicu koja i jest smisao prava ne mogu se oteti dojmu zgaženog i pljunutog načela razmjernosti koje ma koliko god situacija trenutno bila naizled mirna zapravo vrišti iz petnih žila. Načelo razmjernosti ne treba puno objašnjavati; ako ćemo slikovito, to je neka vaga na koju se stavljaju realni benefiti, „cijena“, fleksibilnost, nedostaci, cilj i modifikacija istog; to bi iz moje perspektive bili neki sastojci koji se premeću, dodaju i oduzimaju prilikom odlučivanja o brojnim pravnim pitanjima. Razmjernost je majka prava, usudila bih se reći, pa su tako brojni autori naglašavali potrebu da se ista stavi na pravni pijedestal. Gasser je, tumačivši ratno pravo (zvuči paradoksalno, ali itekako ima smisla) rekao da se na vrapce ne puca topovima. Ta mi je rečenica ostala kao jedna od upečatljivijih za vrijeme slušanja meni fascinantnog kolegija humanitarno pravo. Ako ćemo suditi po vrapcima i topovima, na Milanovića ste pucali zoljama, a na izvor bruke i problema zvan DP/HDZ pucate iz praćke, ako i to. Jer Milanović je bio državni neprijatelj samo zato što se udostojio tumačiti određene odredbe na način koji bi, ako ćemo se ispravno držati načela razmjernosti odnosno njegovog smisla, mogao otvoriti vrata spasa za čitavu državu, ali birokrati u Ferrarijima i HDZ-ova hobotnica koja vas polako i sigurno u tom crvenom Ferrariju vozi prema ponoru nisu nikakvi neprijatelji samo zato što ne izlaze iz okvira. I to je produkt ranije navedene želje za otrovnom homogenošću; sve prolazi ako je naizgled uglađeno i tiho. Ako malo bolje razmislim, načelo razmjernosti može djelovati u dva pravca. Ako ćemo ga gledati s minus predznakom onda je ovo što imamo sada na vlasti (i oko iste) kao sredstvo sasvim razmjerno ostvarivanju cilja; strmoglavom poniranju još dublje. Time sam predstavila jedan slučaj opasne homogenosti i straha od izvornog ; ali u RH gluposti uvijek na lopate, pa idemo dalje. Drugi slučaj (uspješnog) umasovljavanja amorfnih tvari je tzv.gay prajd. Potvrđivanju te teze mogao bi posužiti neki za sada fiktivan eksperiment. Recimo pokušajte u epicentar te preglasne i preiritantne povorke staviti jednu ženstvenu, karizmatičnu ženu i/ili jednog muževnog, mišićavog tipa. Ne bi se taj dvojac dugo održao na životu. Zamislite da njih dvoje još izjavi da su religiozni i da žive jednim tradicionalnim lajfstajlom i još k tome vole Zorana Milanovića, recimo, a da su paralelno čistokrvni homoseksualci. Mislite li da bi ova „sveprihvaćajuća“ horda „puna ljubavi“ amenovala ovo dvoje? Malo morgen. Razapeli bi ih na sve moguće načine. A ta ekipa, hvala bogu, ima čitavu paletu razrađenih sistema razapinjanja svega što ne odobravaju. Prvo bi ih ubili u pojam s degradirajućim parolama da lezbe i pederi ne izgledaju „tako“ proglasivši ih „toksično muževnima“ ili pretjerano ženstvenima. Zatim bi ih izmasakrirali zbog religioznosti i tradicije, a onda ih ismijali zbog političkih preferencija. Kad bi taj dvojac još rekao da postoji samo dva spola, i da je transagenda plaćeni pokret za uništavanje čak i onih 1% pravih transeksualaca, ne bi im bilo spasa. Provjereno, to je upravo tako. Zanima me gdje je u navedenom sva ta silna ljubav i prihvaćanje različitosti u koju se prajdovci kunu? Jer u mojem svijetu različitost je različitost, a u realnosti ovih skupina različitost znači nasilna uzurpacija prostora (i europskih para). Ne prolazi dakle nitko tko nije kao oni. A biti „kao oni“ znači biti zapušten fiziči, mentalno i emotivno, hraniti se isključivo dramom, živjeti nezadovoljstva i kriviti višu silu za isto, isticati ružnoću i optuživati ljepotu s razno raznim kovanicama kao npr. „toksična muškost“, brisati slobodu na mišljenje i misao jer ako si s „njima“ onda misliš kao oni i gotovo i ako oni kažu da ima rodova „kao zvijezda na nebu“ (citirana izjava jednog sudionika povorke) onda tko si ti da braniš biologiju? Procjena različitosti je njihov zadatak. Jedan tip različitosti uvažavaju, ali drugi ne i to nazivaju festivalom različitosti. I ne samo da ne uvažavaju, nego strogo osuđuju i podmuklo ignoriraju sve što ne udovoljava gore navedenom
FEMALE AND PROUD! – KOLUMNISTICA DAGMAR MARINIĆ
Ovako bi nekako zvučala moja inačica one “out and proud.” Jer biti žena danas uistinu je jedna od najtežih životnih misija. Taman smo se malo smirili od medijskih izbornih gluposti,kadli!evo Eurosonga i još malo ugnjetavanja samo druge vrste, ovaj put manje medijskog, a više manjinskog.Postoji kletva: “dabogda ti se Andrija Jarak javio ispred kuće” koja zapravo znači prizivanje nekome lošeg u životu (tko ne zna o čemu se radi, Google sve zna iako moram napomenuti da ako ne znate tko je Andrija Jarak ili ste jako neinformirani ili baš jako jako mladi). Danas tu kletvu možete baciti u smeće. Još gora od spomenuta danas bi bila: dabogda te komentirali današnji stručnaci. I zaista; u jednu ruku žalim današnje političare i javne ličnosti koje nešto vrijede prosto iz razloga što ne smiju mrdnut, već u eter skaču Puhovski and co. Problem što tih “co-ova” svaki dan ima sve više. Zaista ne razumijem taj fenomen. Jel ljudi zaista misle da su toliko pametni i poželjni pa ih mediji zovu u što većem broju i jesu li ikad pomislili da (najčešće) potpuno đabe medijima zgrču nevjerojatne novce. Mediji žive od vječito gladnog ljudskog ega i to je tuga današnjice. (Pritom ne mislim na one rijetke i prerijetke suvisle debate koje bi vodile ka rješenju određenog problema koje se nažalost odvijaju daleko od kamera).No dobro, taj je problem rješiv i lako se na njega odmahne rukom. Izgleda da imamo euro-problem druge vrste. Doduše imamo ga samo mi muškarci i žene.U prijašnjim kolumnama već sam pisala o pitanju koje sam u Vijećnici Grada Rijeke postavila pravobraniteljici za ravnopravnost spolova Višnji Ljubičić, a bio je usko vezan uz aktualnu temu (transagenda/nebinarnost i slično). Dakle, prepričala sam slučaj s dva metra visokim muškim plivačem u Americi koji godinama nije uspio mrdnut s 400. mjesta pa se odlučio deklarirati kao žena, nekoliko mjeseci gutati ženske hormone i upasti u žensku kategoriju. I uspio je, uništio žensko plivanje u Americi ostavljajući baš sve prave žene dužinama daleko baš na svakoj utrci. Pravobraniteljica Višnja Ljubičić opravdala je potez spomenutog muškarca s rečenicom “pa ima i velikih žena.”Da ne ponavljam priču o biološkim činjenicama koje maksimalno idu u korist moje teze da je takav čin nemoguće opravdati i da biološki muškarac ako prođe kroz pubertet kao muškarac ama baš nikako nikada ne može biti ništa slično ženskom tijelu ,uputiti ću vas na svoje prošle kolumne o kojima je podrobnije razrađena ta tema. Moje okorjelo sportsko- trenersko oko jasno je procijenilo da se pravobraniteljica nije ozbiljno bavila nikakvim sportom pa je sasvim razumljivo da ona svakako nema pojma o muškom i ženskom individualnom natjecateljskom sportu. Međutim kao što nepoznavanje prava ne opravdava tako i nepoznavanje bazičnih činjenica o temi o kojoj pričate ne oporavdava naročito ako ste pravobraniteljica.Uz ovaj slučaj danas ih je sve više i više pa tako možete svjedočiti borilačkim organizacijama koje pod pritiskom rodne/trans ideologije dopuštaju da u ring ili oktagon sa ženama ulaze biološki muškarci i ubijaju boga u njima. Vrlo bih rado pustila jednu takvu snimku meča svim Višnjama, BaBama, Veljačama udrugama kao što su Lori, Zagreb Pride i ostalim sličnim udrugama i individuama pa neka mi kažu kako mogu opravdati takvo legalno premlaćivanje žena od strana muškaraca i ujedno se deklarirati kao velike feministkinje, borkinje za ranjive i slabije? Na krilima navedenog doletio nam je ovogodišnji pobjednik Eurosonga. Potpuno je nepotrebno ponovno piskarati i debatirati o očiglednoj nepravdi s obzirom na razliku u kvaliteti same pjesme, nastupa i cjelokupnog dojma pa ću ja nastojati odmah ući in medias res.I kao čovjek i kao buduća pravnica na mjesto zvijezde vodilje jasno su mi postavljena ljudska prava. Međutim, ljudska prava je itekako moguće ograničiti ponovno u korist ljudskih prava. Zapravo možemo zaključiti da su ljudska prava podložna manipulaciji i zlouporabi. Jer kad prava jedne skupine postanu neporoporcionalno važna u odnosu na prava neke druge skupine dolazimo do stanja u kojem se usudila bih se napisati baš danas nalazimo. I to ne potvrđuje samo silovani ženski sport, tome svjedoče razno razne nepravde u modnom svijetu, glazbenom, medijskom prostoru i sličnom. Ljude homoseksualne orijentacije pregazila je perverzna ideologija manjine unutar manjine. Desetljeća borbe homoseksualaca za to da ih se prizna kao zdrave, nenastrane ljude gladne empatije i prihvaćanja uništila je rodna ideologija koja je kao parazit uništila svojeg gay domaćina. Uistinu postoje mnoge žene i muškarci homoseksualne orijentacije koje izgledaju kao žene ili muškarci, tako se prezentiraju, tako žive i upravo te karakteristike ističu. Upravo zbog toga što izgladaju konkretno muški ili ženski sa svim mana i atributima maksimalno su diskriminirani od strane nove woke-transrodne zajednice. Ne biste vjerovali, ali zdravi homoseksualci danas su diskriminirani i izbačeni iz ideje koju su sami stvorili. Ako sam dobro shvatila, ljudi drugačije seksualne orijentacije dugi niz godina borili su se za to da budu prihvaćeni od većine, da se od većine ne razlikuju i da imaju baš sva prava kao i većina. Danas je lgbt uzurpiran od strane spomenute woke- trans- body positivity ideologije i traži upravo suprotno: izdvajanje ,točnije rečeno izdizanje na pijedestal. U Americi i velikim državama Europe na cesti će vas pljunut muškarac ili žena ako ju/ga ne oslovite s “oni ili ono” , a u Švicarskoj je moguće da platite kaznu ako nekoga tko vam izgleda kao muškarac oslovite s “on”, a taj on se osjeća kao ona. Izrazito je spetljano i iracionalno, znam, ali je isto tako od izuzetne važnosti izdvojiti zdrave i normalne gay osobe (pa i transrodne osobe kojih je u realnosti oko 1% u općoj populaciji) iz ovog ludila odnosno pomoći već postojećoj borbi za to da se ljude drugačije seksualne orijentacije ne vrati stoljeće unatrag samo zato što je nastrana manjina odlučila sve nastrano proglasiti poželjnim. Također je važno objasniti pokret unutar woke/rodne ideologije o kojoj pišem, a to je takozvani “body-positivity”. Iza korektnog naziva sakriva se još malo nastranosti. Spomenuti pokret ,bez pretjerivanja, proklamira ružnoću, zapuštenost i neprivlačnost pa će vam tako žene isticati dlakavost, neurednost, namjernu debljinu, naglašavati muške karakteristike i slično. Iako se moj bazičan stav očituje u tome da
POSLJEDNJI PUPOVAC U HRVATSKOJ – KOLUMNISTICA DAGMAR MARINIĆ
Ako niste pogledali film „posljednji Srbin u Hrvatskoj“ u režiji Predraga Ličine ni nemojte to učiniti. Film je ugrubo rečeno loš pokušaj balkanskog SF-a s nekoliko prepoznatljivih filmskih faca kojima je izgleda u toj 2019.baš nešto jako zaškripio budžet. Ali umjesto toga svakako možete pročitati ovu kolumnu. Za razliku od filma ova moja kolumna samo prepričava jedan 30 godina star SF koji se zove „Politika u Republici Hrvatskoj.“ O mrtvima sve najbolje. U ovom slučaju: o oporbi sve najbolje, osim nekoliko primjedbi kroz zaključke:1.Oporba je pokazala što znači kad mnoštvo poprilično pogubljenih mediokriteta biva povučeno u neku bujicu iznadprosječnog intelekta utjelovljenog u liku PRH Zorana Milanovića. Možemo reći što god i preferirati koga god, ali brzina kojom radi Milanovićev mozak i njegov intelekt nemoguće je osporiti. U jednoj od prijašnjih kolumni tvrdila sam da će problem nastupiti čim se objelodani tromost i potkapacitiranost aktera oporbe koji su se turbo precijenili kad su se prijavili u Milanovićevu konjicu.2.Možemo! svakako ponovno ipak ne može. Možda će djelovati grubo, ali ipak ću se usuditi napisati da upravo Možemo! prednjači u praznim parolama i izrazitom manjku političkog talenta. Zajedno s Peđom Grbinom koji je usitinu samom svojom pojavom zabio zadnji čavao u lijes ovakvog sdp-a pokazali su da oni zapravo ništa ne mogu već onda kad su isključili desni dio oporbe na zadnjem „antihadezeovskom“ prosvjedu na Markovom trgu. U oporbi koja broji jednu veću i dvije do tri manje strankice sa po doslovno nekoliko mandata Možemo! je bio uvjeren da ima luksuz izbaciti nečijih 12 mandata i s pedesetak mandata izvršiti crveno-zeleni juriš na korumpiranu grdosiju zvanu HDZ? Come on. Smatram da je taj događaj sasvim dovoljan za stvoriti sliku o kolektivnoj nesvijesti neše ljevice, ali hajde da još malo rasčlanim problem same ljevice i zašto se ona tako sramotno nije snašla. Recimo da je u nekom mitu o nemogućem taj Možemo! uhvatio hrvatsko žezlo na izborima. Benčić drži žezlo i što sad? Tko bi preuzeo koje ministarstvo? Osim toga što čitavo Možemo! u Saboru djeluje kao vic: „u jednoj državi u Sabor jednom su ušli dva glumca, jedan pravnik bez diplome koji je uspio profućkat nekoliko vlastitih firmi, jedan aktivista i vječito histerična psihijatrica….“ njihova ministarstva vrlo brzo bi se pretvorila u jedno kolektivno ministarstvo ala ono Monty Python-ovsko Ministarstvo smiješnog hoda. Šalu na stranu, ali zaista, gdje je ikakav kadar koji bi Možemo! eventualno mogao ponuditi da samo zauzeme resore jer daljnja priča o kvalitetnom obnašanju ministarskih funkcija u kombinaciji s Možemo! ipak je previše čak i za onaj mit o nemogućem. Njihovo biračko tijelo, bez pretjerivanja i bez šale uistinu izgleda kao polje tulipana u Nizozemskoj. Kad dođete na biračko mjesto neprosto ne možete fulat glasače Možemo! S obzirom na to da u ova moderna vremena svi na silu moramo prihvaćati neke nove standarde ljepote i neke nove standarde spola i roda odustat ću od nekog osebujnog opisa vlastitog poimanja termina „zdravo i privlačno“ i time vjerojatno samu sebe poštedjeti nečije kaznene prijave. Problem je u činjenici što glasači Možemo! zapravo ne glasaju za političku stranku niti zapravo znaju što politička stranka jest ,jer da znaju vjerojatno se ne bi tako lako nasanjkali na nečiju priču o izmišljotini zvanoj „politička platforma“ i vjerojatno bi glasali za neki program, ne za aktivizam utjelovljen u možemovcima. Time dolazimo do zaključka da biračima Možemo! hitno treba ubrzani tečaj o politici i političkim strankama. Možemo! svakako u interesu ima svoje birače držati u vegansko-rodno-vječito ugroženom snu jer kad Možemo! jednom ostane bez izmišljenih vanjskih ugroza koje vrebaju baš njihove birače na svakom ćošku pa ih oni iz Sabora moraju braniti tada će Možemo! u trajanju pucnja prstom nestati s političke scene ili se ponovno vratiti u onu stranku na grbači koje su i nastali, u SDP isto kako se DP upravo vratio tati HDZ-u. Međutim najmanje tragično od svega nevedenog odnosno usudila bih se napisati; možda najbolje što ćemo od ove vladajuće koalicije dobiti jest to što konačno više nema Pupovca. Moram odmah naglasiti i da u daljenjm tekstu manjinama i svim stanovnicima Republike Hrvatske neovisno o nacionalnosti pristupam s poštovanjem i pišem isključivo u želji za boljim suživotom u najljepšoj državi na svijetu.U prethodnim kolumnama izrazito sam kritizirala HDZ i ipak se nadala nekom dogovoru oporbe unutač svim gore navedenim manama kojih sam itekako bila svjesna. Nikako ne podržavan odluku DP-a, ali s obzirom na dezorijentiranost čitave oporbe razuimijem takvu odluku. Unatoč tome što ne podržavam DP, a još manje, sada maksimalno isprostituirani HDZ na čelu s Andrejom Plenkovićem u jednom se svakako slažem s Penavom. Radi se o manjinama. Zanimljiva je tema samog položaja manjina u Saboru odnosno činjenica da su manjine često u političkoj praksi kod nas onaj komad koji prevaže kad se važe vlast. Također je zanimljiva činjenica da RH ima daleko više manjinaca od mnogih europskih država i uređenih država Skandinavije. Sam izborni zakon kod nas izrazito je sporan, pa čak i sama D Hondtova metoda preračunavanja glasova nikako ne korespondira s nekim pravednim rasporedom mandata koji su posredna volja birača. Iz svega jasno se zaključuje da izborni model kod nas itekako pogoduje velikim odnosno velikoj stranci na uštrb svih manjih dok paralelno daje manjincima mogućnost da kreiraju politike/vlast koju bi ipak po svim zakonima bazičnog morala i pravde prvo trebali kreirati Hrvati. Ustavna pitanja manjina i preračuvananja glasova odvela bi ovu kolumnu prema nekom basnoslovnom obujmu pa ću tu temu ostaviti eventualno za neku drugu kolumnu i ostati na početnoj temi kolumne odnosno političkom stanju koje je svakako posljedica i našeg pravnog (ne)uređenja. Ne podržavam Penavu koji brka „imputirati i amputirati“ i tijekom pregovora nema konretnih ponuda prema oporbi (iako je razumljivo da je čak teško razabrati kome bi se točno eventualno nudio), ali podržavam Penavu koji na presici drži naslovnicu srpskih „Novosti“ koja prikazuje kako visi kip prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana s omčom oko vrata i ispod nje velikim crvenim slovima piše: „Neka visi F.T.!“ Na drugoj naslovnici istih novina prikaz je nekoliko pijetlova ispod vojnih hrvatskih kaciga, a ispod tog prikaza piše „Hrvatski zabranitelji“. Autor
U HRVATSKOJ DJELUJE USTAVNI SUD KOJI KRŠI USTAV, A CIVILNI SLUČAJEVI STOJE IM U LADICAMA PO 12 GODINA – KOLUMNISTICA DAGMAR MARINIĆ
Opsesija strankom, u ovom slučaju HDZom nije ništa drugo osim jasnog pokazatelja potpuno izgubljenog kompasa kod političara i njihovih birača. Jer politika nije stranka, stranka je samo sredstvo kroz koje se djeluje. U točki u kojoj stranka postaje sama sebi svrhom, prestaje politika. Zamislite novinara koji vidno usplahiren stoji negdje u Rusiji i izgovara rečenicu; „U Rusiji postoji sud koji ne sudi pomoću propisa nego po političkom nalogu i pritom u potpunosti ignorira slučajeve građana.“ Zvučalo bi savršeno usklađeno s politikom totalitarističke države i nitko se ne bi puno začudio. Međutim ova rečenica dolazi iz mlade demokracije, članice Europske unije i ta bi činjenica svakom iole emotivno zdravom čovjeku trebala probuti dvije reakcije ovisno o karakteru: 1.slediti krv u žilama od straha ili2.prouzrokovati ljutnju, bijes i probuditi nagon za djelovanjem Ako ste na navedeno ostali ravnodušni trebali biste se zabrinuti.Moja je reakcija slučaj „USUD RH“ bila kombinacija navedene dvije. Ostala sam zgrožena i istovremeno zahvalna onom sudačkom trojcu koji me uspio uvjeriti da (u ovom slučaju) „u svakom kukolju ima ponešto žita.“ Možda su te reakcije potaknute mojim karakterom i cjeloživotnim društvenim djelovanjem, a možda ipak genotip igra veliku ulogu. Moj pradjed za vrijeme Drugog svjetskog rata kao mlad dečko iz Češke pobjegao je u Hrvatsku. Pradjed je pokrenuo svoju tvornicu strojeva i bio prvi strojar s vlastitom tvornicom i brojim zaposlenicima na tom dijelu Sisačko-moslavačke i Zagrebačke županije. U kriznim jugoslavenskim vremenima radnici u tvornici mojeg pradjeda pobunili su se, izašli ispred tvornice s transparentima i odlučno se usprotivili njemu kao vlasniku tvornice. Umjesto da ih za ona vremena dobro poznatim sredstvima prisile vrati na radna mjesta moj pradjed vratio se s pečenjem, počastio sve prosvjednike i čestitao im na hrabrosti uz uzvik: „Tako se gradi demokracija.“ Kad malo bolje razmislim, definitivno je genotip; borba za ljude i demokraciju pomalo mi je u krvi. Iz tog razloga teško podnosim bilo koji oblik terora i uzurpacije i takve stvari doživljavam emotivno i osobno. Iz svega navedenog pravni fakultet sjeo mi je kao „kec na destku.“ Ne smatram da postoji vrijeme kad se šuti i vrijeme kad se govori. Govor, izražavanje i odlučno kontriranje nepravdi treba vježbati konstantno, kao mišić, u suprtotnom atrofira, postane nefunkcionalno. Baš zato pišem kolumne, nudim svoje ideje i pritom vježbam dok ne nastupi period praktičnog djelovanja. Nakon poduže uvertire red je da se vratim na naslovom zadanu temu.U medijskom prostoru sporne su zadnje dvije odluke aka upozorenja aka priopćenja Ustavnog suda. Ni sam USUD ne može se usaglasiti oko toga što će izreći tom mrskom, omraženom kršitelju Ustava Zoranu Milanoviću i svim njegovim „ustavokršiteljskim“ sljedbenicima. Ne mogu se oteti deja-vu tipu dojma i ne prisjetiti se ne tako davnog doba covida kad je USUD isto tako totalitaristički nastupao i steroidima hranio bolesnu, toksičnu podjelu nacije na cijepljene i necijepljene. Dakle, onomad ste bili antivakseri, a sad ste ustavokršitelji. Brat bratu, ni Tarantino ne bolje smislio ovakvu krvoproliće smijuriju. More znanstvenih istraživanja i svjedočanstava samih ljudi danas ide u prilog vama koji ste onomad bili uvjereni u to da se baš ne moraju cijepiti svi i da nešto s tom pričom oko cjepiva smrdi. Također u prilog teze da je covid period opasno iskorištavan za punjenje nečijih džepova ide i činjenica da je Plenkovićeva muza Ursula upravo pod optužnicom europske tužiteljice Laure Kovesi zbog nabavke Pfizer cjepiva. Nećemo predaleko u prošlost (osim toga već sam o tome pisala u jednoj od prethodnih kolumni) pa je ovo sasvim dovoljno za prisjetiti se sličnosti u građi HDZ-a i USUD-a. Elem, danas ste svi vi kojima čak i laički nešto u tim odlukama aka upozorenjima aka presudama USUD-a usmjerenim omraženom Zoki i njegovim partizanima smrdi prozvani ustavokršiteljima. Pa hajde, evoluirali smo, sada nisamo neprijatelji samo ovim cijepljenima nego čitavoj državi. Voila! I sve bi to bilo preslatko i vrijedno divljenja da je istinito. Međutim daleko je od istine. A ako počinjemo od teze da je „istina voda duboka“ a onda vam je jasno da će plićaci biti glasni kroz parole koje izviru iz plitkih osobnih interesa, što materijalnih, što iz osobog animoziteta prema osobama xy i slično. U prvoj odluci USUD je svoj odgovor na pitanje zašto Zoran Milanović ne bi smio biti premijerski kandidat temeljio na opsežnom tumačenju poante trodiobe vlasti i kad takvo priopćenje čitate ono svakako ima smisla. Meni kao budućoj pravnici naročito. Dakle, apsolutno je jasna važnost konstantnog razdvajanja tri tipa vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudbenu. Međutim moje je mišljenje da su ona devetorica ustavnih sudaca (izuzevši onu trojku odnosno četvorku) i mnogi drugi puno mašili u intenzitetu. Trodioba vlasti je temelj svake demokracije međutim ona ne može ostati kirurški precizna i kruta u smislu da ostaje potpuno netaknuta i izolirana u svojem djelokrugu potpuno neovisno o tome što se „vani“ događa. Takva krutost nikako ne bi išla u korist smisla same demokracije. U prilog tezi da itekako postoji mogućnost međudjelovanja ide i prvo tumačenje tri suca USUD-a za koje bih se usudila reći da uistinu vrijede u svakom smislu te riječi. S njihovim sam se riječima detaljnije bavila u prethodnim kolumnama, a ovdje ću ponoviti ono što sam već pisala. Dakle, Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Goran Selanec očekivano potvrđuju stav ostatka sudaca Ustavnog suda i govore da se Zoran Milanović kao Predsjednik RH ne smije kandidirati na listama određene političke stranke. Međutim oni također jasno i nimalo mutno upakirano ukazuju na činjenicu da takvo što nije izrijekom upisano u Ustavu i da je za strogim isključivanjem takve mogućnosti bilo potrebe, ustavotvorac bi izrijekom takvo što i upisao u Ustav. Dakle Predsjednik u određenim situacijama ipak može raditi ovo što upravo radi Zoran Milanović no za takve je intervencije potreban jak razlog, npr.jak i dokazan napad na pravosuđe od strane jedne političke opcije. Iako spomenuti sudački trojac konkretnu situaciju (kulminiranu kroz slučaj Turudić na mjestu glavnog državnog odvjetnika) nije ocijenio kao takvom ipak otvaraju mogućnost aktualnom djelovanju Zorana Milanovića kroz posljednju rečenicu: „Posljedice koje bi takav razvoj situacije imao za položaj PRH ovisi o konkretnim okolnostima svake situacije zasebno i treba ih
Kolumna ugledne zagrebačke frizerke Maje Misirić: “U potrazi za savršenstvom, putujući kroz frizerske trendove”
Kroz nepregledno more trendova, frizerski svijet osvaja srca i glave širom svijeta. Svaka sezona donosi novu inspiraciju, ali neki trendovi zadržavaju svoju moć i utjecaj dugi niz godina. Pridružite mi se u istraživanju najnovijih trendova, njihovog utjecaja i neizbježne transformacije koju donose. Krenimo od muških frizura, koje su već godinama definirale muški stil. FADE je simbol snage i preciznosti, a njegov izglačani wet look ostaje neprikosnoven. No, s dolaskom trenda “fudbice”, vidimo kako se modni pejzaž mijenja. Unatoč privlačnosti, očekuje se da će ovaj trend brzo zamijeniti novi. Ali klasične opcije uvijek ostaju, pružajući udobnost i stil za svakog muškarca. Minival, izazov koji dolazi na velika vrata, postao je omiljen kod muškaraca i žena, mijenjajući frizuru i oblik na spektakularan način. Na ženskoj strani, volumen je ključan, posebno za dugokose ljepotice. Francuski bob i šiške ostaju klasika, dok pixie cut predstavlja hrabrost i samopouzdanje. Dok se krećemo prema budućnosti, pogledajmo što donosi 2024. godina. Šiške svih oblika, volumen i tople boje kose dominirat će frizerskim svijetom, donoseći osvježenje i vitalnost svakom stilu. Frizure su mnogo više od modnog izraza; one su izraz osobnosti i stila. Bez obzira na dob ili životni stil, ključno je pronaći frizuru koja odražava unutarnje jačine i karakter. Za mlađu populaciju, trend je zakon, dok ozbiljnija klijentela traži svježinu i eleganciju. Kroz tehniku šišanja, frizeri stvaraju čuda. Klizna tehnika, grunge stil bojenja i airtouch samo su neki od alata koji oblikuju frizersku viziju. I dok sezonski trendovi dolaze i odlaze, promjena boje kose ili drastično skraćivanje uvijek donosi najveću transformaciju. S exstenzijama kao novim trendom, mogućnosti su beskrajne. Na kraju dana, ključno je slušati svoje srce i osobnost. Kroz individualan pristup svakom klijentu, frizeri stvaraju čaroliju. Jer frizura nije samo modni dodatak; to je izjava koja govori tisuću riječi. Svakom klijentu predlažem promjenu frizure prema obliku lica, stilu života i osobnosti, jer prava ljepota dolazi iznutra.
OČEKIVANO! – KOLUMNISTICA DAGMAR MARINIĆ
Mirela Holy u jednom je komentaru prekjučer zaključila da se politika ne može voditi bez ideologije. Rekla bih da je tom izjavom „fulala ceo fudbal“. Tvrdim da se demokratska politika vrlo lako može i mora malo savinuti pod pristiskom situacije u državi odnosno da se politika vodi onime što trenutna situacija traži, a trenutna situacija traži stavljanje vitalnih politika na pijedestal i guranje ideologija kao „side identiteta“ malo na stranu. Moj otac,hrvatski branitelj, u jednom je razgovoru jako dobro zaključio da je svako inzistiranje na ideologijama čin totalitarizma. Očekivano. Taj ćete zaključak u formi jedne jedine riječi danas čuti najčešće. Očekivano će se razlikovat samo u tonalitetu. Dio stanovništva „očekivano“ će izgovoriti slegnuvši pritom ramenima i sa žaljenjem dok će drugi očekivano uzvikivati grleno, obavezno unutar čopora i hodati tako ponosno potpuno nesvjesni da nose komad pršuta posred čela. Ne možete biti razočarani i ljuti na ljude koji nose komad suhog mesa posred čelo, naprosto ne možete. Jedino što možete smijati se, sažaljevati ih ili ono najbolje, ostati potpuno ravnodušni. Danas sa skupinom svojih jako dobrih i izrazito pametnih prijateljica i kolegica s faksa prolazim kroz dan i sve zajedno naprosto se ne možemo načuditi količini te suhe mesine oko nas. Uz one dugogišnje, okorjele HDZove birače izrato je puno prebjega; onih koji su se do jučer kleli u zloćudnost HDZ-a. Takvi obrazi zaista nemaju nikakvu cijenu, zanimljivo je doduše, da te obraze ne bi baš angažirala ni neka modna kuća. Iako je ta druga dimenzija obraza potpuno nebitna zanimljivo je kad jedna dimenzija savršeno prati drugu. Danas sam od fakulteta pa nadalje čula direktne uvrede na račun koalicije „Rijeke Pravde“ i direktno navijanje za HDZ. Pravni fakultet trebao bi ostati neko mjesto diskrecije odnosno unatoč tome što svi ljudski imamo svoje preferencije koje je jasno potpuno nemoguće konstantno držati samo za sebe, na fakultetima bi se trebalo ponašati ipak malo diskretnije. Ni studenti ni profesori ne bi trebali izravno i glasno baš unutar zgrade Pravnog fakulteta navijati za određenu političku opciju. Ipak, ono što bi bilo moralno i ispravno i ono što se uistinu događa nema puno veze jedno s drugim. Jednako koliko bih voljela da se ipak pazi da se ne izgovaraju direktne uvrede na račun birača druge stranke unutar fakulteta toliko bih i voljela da jedan od uvjeta (uz prijemni ispit) upisa na pravni fakultet postane i obavezna stranačka nepripadnost. U jednoj od prethodnih kolumni već sam pisala o tome da sam i sama bila članica jedne političke opcije i da sam par mjeseci prije upisa na PravRi vratila stranačku iskaznicu, izašla iz stranke i pritom dala ostavku na nekim funkcijama koje sam obnašala i za to dobivala naknadu. Smatrala sam da je od izrazite važnosti za budućeg pravnika da ostane potpuno očišćen od strančkih ideologija i nauči kako biti odan isključivo pravu i posljedično pravdi. Nakon tih 5 godina svakom njegovi postupci i odluke na dušu, ali materija koja se sluša na pravnim fakultetima držim da je najmanipulativnije oružje na svijetu. Neki to shvaćaju, neki ne, neki zloupotrebljavaju, neki pojma nemaju što bi s tim, ali i dalje činjenica stoji; pravo je manipulativno, podložno izvrtanju i zloupotrebi i upravo je to najvažniji razlog zašto ga je važno koliko-toliko zaštiti od upliva stranačke ideologije. Takva bi se jasna i oštra poruka najbolje poslala kroz ono što predlažem; dakle prilikom upisa na bilo koji pravni fakultet uprava fakulteta trebala bi tražiti potvrdu o stranačkoj nepripadnosti. Možda bi time barem djelomično izbjegli scenarije kojima danas svjedočim. Odgojno obrazovne ustanove trebale bi biti mjesta nulte stope tolerancije na nasilje, ideologije i sve slično tome pa tako i na otvorene reklame HDZ-a ili bilo koje druge stranke. Zbog izrazite fleksibilnosti kao njene primarne karakteristike demokraciju legitimno možemo prilagoditi stanju u vlastitoj državi. Stoga dragi birači, naučite oslobađati demokraciju iz okova ideologije. Ideologija je popratni sadržaj, nikako srž politike. Biti birač danas znači dati glas onoj opciji koja diše, brbućka i zdušno nudi obaveznu zaštitu prava i neovisnog pravosuđa, živo zagovara antikorupciju i žestoku bitku s gotovo legaliziranim političkim kriminalom. Ako je to SDP, glasa se za SDP, ako će to biti HDZ u borbi s nekim drugim onda glas ide HDZu, ako se pak uspije za dominantnu poziciju izboriti neka treća stranka (što bi zaista bila najbolja opcija) onda se glasa za tu treću opciju. Glasa se za budućnost i vitalnost države, ne za vlastitu obojanost ili za zadovoljavanje neke kvazi-odmazde, ljubomore i netrpeljivosti. Glasa se za spas, a ako se taj spas kroz 4 godine pretvori i suprotno od toga skidajte i njih i tako sve dok se već jednom ne naučite demokraciji! Dragi birači; jučer niste glasali za spas nego za sve ostalo što sam navela. Glas spasa je glas protiv kriminalca Turudića koji vam stoluje na mjestu glavnog državnog odvjetnika, protiv paljenja do temelja naše Slavonije, protiv trženja naše krvlju obranjene obale, protiv opkoljenog zdravstva, protiv totalitarizma, potiv izgona naše mladosti i uvoza jeftine radne snage, protiv puzanja za bilo kojoj unijom, protiv neobnovljenih gradova, nepriuštivih stambenih prostora, najskuplje hrane u Europi, nedostupnosti sporta, nezdravog i depresivnog stanovništva, protiv prebjega i pljuvača po pravu i pravdi. Unatoč tome što su HDZovi madati dobrano pali u odnosu na prošle parlamentarne izbore jučer se ipak nismo odlučili spasiti. Dolazim do kratke analize mojeg stava o tome da je spajanje naizgled nespojivih političkih opcija itekako moguće i to na način da svi u toj koaliciji ostanu dosljedni. Problematiku nespojivosti politika DPa, Mosta, koalicije Rijeke Pravde i Možemo podijeliti ću u 3 zone: bijelu, sivu i crnu zonu. U bijeloj zoni nalaze se primat politike koje podjednako dijele sve navedene opcije. Tu se nalaze: borba protiv korupcije, neovisno pravosuđe, dostupno zdravstvo, podizanje plaća i mirovina, vraćanje Hrvata u Hrvatsku, lakše rješavanje stambenog pitanja, generalno oživljavanje hrvatske ekonomije i gospodarstva, skidanje fokusa s turizma kao primarnog punjača državnog proračuna i ostale slične politike. U sivoj zoni je pitanje rješavanja migracijske problematike, građanski odgoj i vjeronauk, zelene politike i možda još pokoja. U crnoj zoni su uglavnom politike vezane uz pobačaj i lgbt
COVID19. DA SE NE ZABORAVI – MIŠLJENJE KOLUMNISTICE DAGMAR MARINIĆ
Ove kolumne postale su zarazne. Ponekad se osjećam kao Woody Allen koji je vječito sa sobom nosao papiriće i zapisivao sve što mu padne na pamet i onda doma lijepio i slagao ideje za filmove. Doduše ja nisam ni približno toliki spisateljski genije kao Woody, a umjesto papirića nosam mobitel i otvaram bilješke. Zeznuto je samo kad mi nešto padne na pamet baš usred ispita pa budem primorana ulagati dupli napor; jedan za održati koncentraciju nad ispitom, a drugi da ne zaboravim na ideju barem do završetka ispita. Izbori su za zaljubljenika u politiku neiscrpan izvor inspiracije, samo ponekad je teško pronaći još jednog takvog fanatika zaljubljenog u teme koje je zaista teško voljeti pa želju za cjelodnevnim pričama o pravnim i političkim igrama djelomično pretačem u kolumne. Stoga su one ujedno i želja da ponudim svoje znanje i interese drugima, a ujedno su i neki tip monologa/ preslagivanja misli. Sve skupa rezultira time da ne pišem nategnuto i „pod moraš“, ne igram niti za jednu stranu, ali otvoreno simpatiziram određene aktere na političkom polju i to smatram važnim pri krojenju demokracije, ne moram zadovoljavati normu niti rokove niti se ičega bojim. Pišem svoje zaključke, svoja slobodna promišljanja i smatram da bi se tako slobodno i kolumne trebale i čitati. Međutim, smatram to i poprilično važnim iz prostog razloga što život suštinski i jest upravo razmjena misli, iskustava i znanja po mogućnosti opušteno i bez trgovine. Iz svega slijedi da pisanje i ponuda javnosti dijela sebe ne ovaj ili onaj način nikako ne smije biti zloupotrijebljena za huškanje i hranjenje ega. Smatram da je vrlo važno ne glasati ishitreno nego dobro razmisliti o tretmanu pojedinih političara i političkih opcija prema biračima, a ne samo u vrijeme kampanje. Sjećam se jednog posta tijekom jedne kampanje. Naime, čovjek je napisao da se voza tako gradom svaki dan i gleda sve te silne predizborne plakate i da mu je za oko zapela Calzedonija pa ga zanima koja je to stranka jer on bi svakako dao glas njima. Iako i meni ponekad dođe da glasam za Calzedoniju, ta „stranka“ ne trči predizbornu trku. S obzirom na to da niti jedna stranka ne nudi atribute Calzedonije, morat ćemo zaviriti dublje u te ljude koji će nam krojiti državu u predstojećem mandatu. S njima 17.4.potpisujemo pred matičarom, a zna se kako se brakovi i/ili partnerstva razvijaju. S vremenom supružnici budu primorani tražiti jedno u drugome „dobre karakteristike“ jer ono što je od Calzedonije eventualno postojalo prije braka nekim nepisanim pravilom nestane. Još pokušavam dokučiti kakav je to fenomen. Tako je i s političarima. Zamislite da s vremenom nakon osvajanja mandata svi postanu objektivno neprivlačniji; koje su to „dobre karakteristike“ koje ostaju s vama u braku, koje zaslužuju voditi državu? Moramo pritom uzeti u obzir da je današnja naša i svjetska politika drugačija, da se daleko više ističu pojedinci od same političke opcije i da se povremeno dogodi da ti pojedinci zaista imaju prirodan talent da vode i rade razliku. Recimo to ovako: Ja osobno nikada ne bih glasala za nikoga tko funkcionira po principu kvazi-protupožarnog aparata, odnosno za ljude koji reagiraju isključivo kad je aktualan neki tip drame ili još gore kad drame zapravo nema, ali ju oni isceniraju ili napušu do nekih basnoslovnih, potpuno nerealnih razmjera. Takvi se isključivo hrane dramom i lažnim osjećajem žrtve kojeg također sami izmisle upravo iz istog razloga; da se nahrane. Funkcionirajući po principu kvazi-protupožarnog aparata mnogi se u isti pretvore pa ako se bolje usredotočite ti se ljudi zaista pjene, crvene, bijesne i onda odjednom utihnu na par tjedana, par mjeseci pa kad se ponovno pojavi neka drama evo ih opet. Također nikako ne bih glasala za ljude koji nemaju staža van Sabora, školstva i svih drugih djelatnosti koje imaju izražen efekt „uljuljkavanja“. Ne bih dala glas niti prosječnima, ni tihima, ni ponavljačima pustih parola, a nikako kukavicama i kradljivcima ideja. Međutim, kad bih sve to zbrojila pitanje je tko bi ostao raspoloživ za biranje. Iz tog razloga trebalo bi birati sitemom „prevage“. Znate one psiho testove koje nakon što riješite rezultat vam izbace po sistemu „prevage“. To glasi nekako ovako: „ako imate 3 od 5 odgovora odovorena s „u potpunosti se slažem“ vrlo je vjerojatno da ste ludi. Tako bi trebali birati i političare; dakle ako ne zadovoljavaju barem pola od vaših (s obzirom na situaciju u kojoj se država nalazi) realnih očekivanja vrlo je vjerojatno da neće ni zahtjeve prosječne moderne demokratske države. Međutim ima jedno pitanje koje pri izboru opcije i pojedinaca s izabrane liste: „biste li dali vlast u ruke ljudima koji su vas u vrijeme COVID19 pandemije tretirali kao građane nižeg reda?“ Na koje bi svaki bi birač racionalno morao odgovoriti s: „u potpunosti se ne slažem.“ „Sjećaš li se Covida 19?“ Doduše, prošlo je već neko vrijeme od tog traumatičnog perioda, a iz razloga što je ljudski mozak programiran tako da nastoji zaboraviti traume i na taj način se zaštititi nije čudno ako ste zaboravili detalje, a vrag je upravo u detaljima. Ovom kolumnom zagnjuriti ću nas malo u Dumbledoreov Pensieve; bazen sa sjećanjima koji nije aktivan sve dok se u njega svjesno ne uroni. Naglašavam pritom da su sve informacije provjerene i javno dostupne. 2019. godine krajem prosinca u Wuhanu (Kina) javlja se prvi slučaj zaraze virusom COVID19. Kina je totalitaristička, komunistička država kojoj je prvi alat prilikom rješavanja problematike unutar same države zatvaranje, prisila, drastične kazne i slično. Stoga, zaključak se nameće sam po sebi. Kina je pandemiju odlučila potpuno bezuspješno tretirati totalitaristički i represivno. Švedska s druge strane proklamira ležerniji pristup pandemiji, ne zatvara tvrdo i strogo svoje građane. S Andresom Tegnellom kao kreatorom švedskog modela ova država unatoč tome što po broju umrlih lošije stoji od svojih skandinavskih susjeda, neusporedivo je u boljoj poziciju odnosu na sve europske države. Vrlo brzo sve europske zemlje tiho i pomalo licemjerno slijede švedski model. Međutim što se događa prije spomenutog priklanjanja švedskom modelu od strane svih europskih država? Događa se brdo gaženja ljudskih prava bez ikakve realne osnove sa strane svih:
KOLUMNISTICA DAGMAR MARINIĆ: ZAŠTO BI SVE POLITIČKE STRANKE U HRVATSKOJ DANAS TREBALE TEŽITI CENTRU?
Dobar dio prosvjetarskog krila moje obitelji jedan dio života poklonio je političkom angažmanu. Okruženi oko bliskog rođaka, ondašnjeg načelnika disali su taj, onomad zaista potencijalan HNS. Inspirairani Savkom Dabčević-Kučar moji prosvjetari tada zaista svjetonazorski jesu bili centristički orijentirani. Iako sam bila klinka, zapamtila sam takvo ozračje. Danas sa sigurnošću mogu tvrditi da su od HNS-a ostali relikti, i metaforički, ali ako se prisjetimo da je od HNS-a ostao Radimir Čačić i Anka Mrak-Taritaš, onda se metafora ipak može pretočiti u realnost, hodajuću i nažalost još politički aktivnu. Mrak-Taritaš i Čačić ponovno su kao Mick Jagger promijenili krv samo zahvaljujući PRH Zoranu Milanoviću koji im je naprosto prisiljen tragičnom postavom na hrvatskoj političkoj sceni podario još par godina vidljivijeg političkog života. Ma što god tko mislio, ledolomac utjelovljen u liku PRH Zorana Milanovića apsolutno svima nam je bio prijeko potreban. Problem međutim nastaje kada shvatimo da se iza ledolomca ne kreće prepun teretnjak razno raznih dobara već predsjednikMilanović preuzima obje uloge. Dopustiti ću si još malo igre s metaforama pa ću napisati da su Rijeke Pravde fenomenalan juriš s čvrstim vojskovođom i atrofiranom konjicom punom tromih hladnokrvnjaka. Međutim, iako je moja metafora pomalo okrutna (ali i realna) i dalje je riječ o konjici; živom tkivu podložnom oplemenjivanju i pomlađivanju. Kada bi i desni spektar stranaka sklonijih hdz-u postao podložniji promjenama i oplemenjivanju tada bismo svjedočili pravom izbornom srazu titana. Vjerojatno će me dobar dio čitatelja smatrati ludom, ali spas ne samo naše nego i svjetske politike vidim u miješanju ljevice i desnice. Pritom nipošto ne mislim na spajanje velikih lijevih i desnih stranaka. U slučaju nekih mega (hdz-sdp) koalicija potpuno bi se izgubio smisao politike, svjetonazora i ono najvažnije; puklo bi baš svako preostalo povjerenje građana prema politici koja bi u svojoj suštini morala biti borba za ljude i ono duboko ljudsko. Rušenje svjetonazorskih temelja koji su ogroman dio ljudskog identiteta značilo bi društveni raspad. Spajanjem dvije velike stranke puknuo bi osnovni ljudski, iskonski nagon za nadmetanjem. Ljudi su u najvećem postotku bića natjecanja, nadmetanja. Oni koji zagovaraju velike koalicije ne razumiju osnove ljudske psihe. Takvo što ne dolazi u obzir, ali itekako dolazi u obzir instalacija dobrih karakteristika ljevice i desnice na recipročan način dok korektivnu ulogu i neki ideal drži politički centar. Podrazumijeva se da nikako ne mislim na ovaj naš hladnokrvni, tromi Puljak- Čačić- Mrak Taritaš centar nego na ono što bi politički centar u svojoj definiciji trebao biti, na ono što opravdava njihovu centralnu poziciju u parlamentima u tipu korektivne tampon zone. Detaljnije ću se pozabaviti, iz moje perspektive, podatnijom konjicom „Rijeke Pravde“. Savim slučajno iz spomenute koalicije otpao je Možemo! kao isključivo tvrda lijeva stranka. Krutost i nesnalaženje koje definiraju platformu Možemo rezuliralo je njihovim laganim odumiranjem. Rijeke Pravde imaju sreću što ih je možemovska krutost i nepodatnost zasad zaobišla. To Rijeke Pravde gura malo bliže centru. Možemo! kroz svoje politike između ostalog provlači i rodnu ideologiju. Kad govorim o rodnoj ideologiji ne mislim na rodnu ravnopravnost za koju se i sama zalažem. Od krucijalne je važnosti strogo odvajati ta dva pojma. Rodna ideologija u svijetu i djelomično kod nas parazitira na jednoj od najranjivijih skupina u društvu; na transrodnim osobama. Dakle, rodna ideologija iskorištva psihološka stanja izrazito malog postotka stanovništva koji uistinu zahtijevaju medicinsku intervenciju prilikom tranzicije. Da je itekako tome tako i kod nas svjedoči događaj u kojem sam i sama sudjelovala. Ovaj tekst ima zadatak predložiti i analizirati političke ideje, a ne se baviti rodnom i rodnom ideologijom pa ne mislim skretati s teme ,međutim smatram važnim prepričati spomenuti događaj zbog davanja primjera zašto bi u stremljenu ka centru ekstremno lijevo i ekstremno desne stranke morale otpasti ili se nekim čudom instantno reprogramirati iz temelja. Naime, na prvoj godini fakulteta igrom slučaja (isključivo zbog dodatnih nastavnih bodova) sudjelovala sam tribini u Gradskoj vijećnici Grada Rijeke u kojoj je glavni riječ vodila pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić. Nagovorila sam dobru prijateljicu da pravobraniteljici postavi pitanje umjesto mene jer sam taj dan na moju žalost, a nečiju sreću zbog prehlade ostala bez glasa. Pitanje se odnosilo na slučaj američkog plivača koji se jedan dan odlučio identificirati kao žena. L. Thomas je muškarac visok 2 metra izrazito širokih ramena, velikih šaka i stopala; dakle muški plivač sa savršenim muški tjelesnim karakteristikama. Svi mi sportaši znamo zašto je M.Phelpsubijao svjetsko plivanje. Phelps je kao i Thomas div od 2m visine i građen kao lađa. Takva muška građa omogućuje muškarcima da plivaju izrazito brzo i niti jedna ženska plivačica ma koliko god bila visoka i jaka ne može se približiti muškimplivačima. To je neosporiv zakon biologije. Muško tijelo prolazi kroz fazu puberteta u kojem je dominantan hormon testosteron i ama baš nikakvi hormonski supresivi koji se uzimaju u procesu tranzicije nikada ne mogu „poništiti“ ono što je u puberteu napravio testosteron. Testosteron, naime muške mišiće i i kosti radi neusporedivo većima i jačima u odnosu na ženske mišiće i kosti. Ono što muško tijelo doživi tokom puberteta nikakve hormonske terapije kasnije ne mogu poništiti. Slikovitije:pokušajte dvometraša sa stopalom broja 45 hormonskim terapijama smanjiti na žensku visinu od cca 170 cm sa stopalom broja 38. Zvuči smiješno? Vjerojatno da, ali ne i pravobraniteljici za ravnopravnost spolova Višnji Ljubičić koju sam taj dan pitala da ako se toliko zalaže za participaciju transrosnih osoba u ženskim disciplinama kako bi riješila slučaj L.Thomas ,a da ujedno sačuva prava transrodnih osoba i opravda naziv prvobraniteljica za ravnopravnost spolova? Višnja Ljubičić na to moje pitanje odgovorila je sa, citiram: „ Pa ima i velikih žena.“ Da, to je bio odgovor pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Da nije izrazito žalosno bilo bi izrazito smiješno. Tim odgovorom pravobraniteljica pokazuje nerazumijevanja osnova biologije što je zaista zabrinjavajuće. Ovaj primjer slikovito i jasno prikazuje suštinu rodne ideologije koju provlači i Možemo. Bezglavo odobravanje baš svega što zahtijeva pomahnitala manjina koja zapravo i nije transrodna uništava ono što im je prvobitno bila zvijezda vodilja; dobrobit i jednakost žena u društvu. S druge pak strane, desni ekstremisti u 21.stoljeća tvrditi će da jehomoseksualnost bolest i da „žena nije za mudraca nego za madraca“ (Ante Kovačić iz hrvatske kršćanske demokratske unije u obraćanju Vesni Pusić u Saboru). Iako Ivana Pernara smatram „nužnim redikulom“ koji zaista jest napravio dobar potez i progonio „Kongo posvojitelje“ koji se bili u, strogo pravno gledajuć, daleko više crnoj nego sivoj zoni on i dalje ostaje redikul. Ovaj put svoju redikuloznu karakterno-političku
KOLUMNISTICA DAGMAR MARINIĆ: AKO NE DOPUSTITE DA VAS POSVAĐAJU ILI VAS NAPRAVE GLUPIMA TE UZ TO JOŠ IZAĐETE NA IZBORE, VI STE POBJEDNICI
Unatoč tome što ne posjedujem stranačku iskaznicu niti jedne političke stranke često me (najviše iz šale) zovu političarkom.Točnije, bila sam članica jedne političke stranke, bila u razno raznim odborima iste svega par godina.Uistinu sam vidjela i osjetila kako to iznutra diše i funkcionira odnosno i ne funkcionira baš. Nekoliko mjeseci prije upisa na Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, dakle prije 3 godine vratila sam iskaznicu i izašla s jasnim obrazloženjem upućenim stranci putem maila.Uz to što je stranka krenula proždirati moj identitet vjerovala sam i još vjerujem da student na bilo kojem pravnom fakultetu nema što raditi u političkoj stranci, potpuno neovisno o motivima.Iz razloga što sam zaista željela ostati „čista“ i bez ikakvih preferencija prema bilo kojoj političkoj opciji vratila sam iskaznicu.Potpuno mi se učinilo prirodnim i jedino ispravnim formirati se i finalno postati pravnik bez ikakvog utega, potpuno odvojena od bilo čijeg populizma i ideologija.Te vrijednosti smatram krucijalnima i vrhovnima, vrijednostima koje bi trebao gajiti svaki pravnik. Međutim, ljudi su skloni simpatijama iz razno raznih razloga pa je potpuno nesuvislo i zaista glupo očekivati od bilo koga da se u potpunosti sterilizira i baš nikada ne izrazi simpatiju prema određenim akterima na političkom polju.Takve su stvari ljudske i poželjne te nemaju ama baš nikakve veze s prethodno spomenutom prijeko potrebnom „političkom čistoćom“ koju sam ocijenila kao nužnom vrijednošću svakog studenta pravnog fakulteta.Smatram da sam time blagoslovljena, samim time što gajim strast prema određenim djelatnostima.Jer priznali mi to sebi ili ne, biti strastven prema nečemu danas je velika rijetkost. Međutim strast prema politici nema negativan prizvuk kako to mnogi misle.Politika je život, priznali mi to sebi ili ne. Kroji nam ama baš sve pa bih strast prema politici i beskonačnu potragu za smislom poistovjetila sa strašću prema životu, prema traženju smisla u životu.Možda ovakve poetične, poluromantične rečenice ne prolaze najbolje kao opisi same politike ali razmislite još jednom; situacije kojima svjedočimo gotovo su uvijek samo refleksija naroda, njegove (ponovno poetički-romantično) svijesti i probuđenosti.Voljela bih odmah na početku naglasiti da ovu kolumnu pišem iz perspektive stuentice 3.godine pravnog fakulteta koja nije već na trećoj godini ovog fakulteta pokupila svo svjetsko znanje i sada ga sije i njime se busa o prsa putem kolumni.Upravo suprotno.Već kao sedmogodišnje dijete počela sam jasno pokazivati potrebu za društvenim djelovanjem. Za vrijeme ljetovanja sa samo sedam godina promatrala sam rijeku Dubračinu koja prolazi Crikvenicom.Onomad je Dubračina bila izrazito zagađena; do te razine da su njenom površinom plutale plastične vrećice i uginule ribe.Toliko me dirnu prizor da sam natjerala tetu koja je stajala pokraj mene da piše pismo gradonačelniku Grada Crikvenice.Već sa 7 godina imala sam dječji, ali jasan okvir kojeg bih se trebala držati prilikom obraćanja gradonačelniku.Teta je pismo poslala i Dubračina je bila očišćena.Jasno, ne isključivo mojom zaslugom, ali sada s 29 godina života znam da takve sitnice itekako rade doprinos.Pet godina kasnije, s nepunih 12 godina ponovno me na društveno djelovanje natjeraju životinje i ekologija.Sada kao već „profilirani“ klinac eko-ratnik na inicijativu profesora geografije postajem članica školske ekološke grupe i uz lokalno djelovanje proučavam odnos spram životinja u Republici Hrvatskoj.Ubrzo shvaćam da se u našoj državi nerazmjerno puno testira na životinjama. Zajedno sa spomenutim profesorom učlanjujem sa u udrugu Prijatelji životinja Zagreb te se osobno po pitanju spomenutog problema obraćam tadašnjem Predsjedniku RH Stjepanu Mesiću.Ovaj put pismenoj nije mi bila potrebna teta-zapisničar.Nekon nekoliko dana Ured predsjednika odgovara i obećaje da će provesti politike za zaštitu životinja od prekomjernog testiranja. Testita li se u RH danas manje samo zbog toga? Možda da, možda ne, ali, ponovno, sada s 29 godine shvaćam koliku težinu imaju takve inicijative zapravo.Nakon dvanaeste godine života pa sve do danas nebrojeno sam se puta obraćala državnim institucijama i tražila zaštitu slabijih potpuno samoinicijativno.Na drugoj godini studija upisujem seminar iz kaznenog materijalnog prava i bavim se člankom 205. našeg kazneog zakona kojem je zadatak koliko je to moguće zaštititi životinje.Kao bivša natjecateljica u konjičkom sportu odlučujem se baviti odavno zaboravljenim slučajem otetih i zvjerski poubijanih hrvatskih čistokrvnih lipianaca u Lipiku od strane vojske JNA.Tada sam kontaktirala prijatelja, hrvatskog branitelja, tatinog suborca u ratu i bivšeg suparnika na utrkama, Gordana Šebalja koji me upućuje svojem poznaniku Mati Čačiću, čovjeku koji uistinu jesti zaslužan za povratak naših lipicanaca iz Srbije.Mato mi je kroz trosatni razgovor detaljno opisao sve mučne procese koji su se tada događali, poslao mi svoju knjigu i more materijala koji su prikazivali mučenje i sakaćenje sirotih konja od strane vojske JNA.Od spomenutih prizora nisam spavala 10 dana do izlaganja i otprilike toliko nakon izlaganja na nastavi.Uz pomoć pofesorice iz kaznenog materijalnog prava i pofesorice iz međunarodnog javnog prava dolazim do zaključka da je slučaj „lipicanci“ ostao zaboravljen i bačen sa strane, ama baš nikada procesuiran u Haagu, a radi se o ratnom zločinu; napad na kulturnu baštinu, o zločinu koji ne zastarijeva. Stoga se nadam da će uz sve ljudske žrtve koje smo pretrpjeli tokom domovinskog rata i ovi četveronožni bijeli anđeli dočekati svojih „5 minuta pravde“. Pa ako to nitko prije ne sprovede, ja ću.Iako se čini da je ovaj autobiografski, poprilično širok uvod u jednu kolumnu bio zapravo nepotreban, istina zapravo leži u suprotnom.Upravo prolazimo kroz period koji je opasan u omjeru sante leda. Onaj komad sante leda koji viri iznad površine mora je borba na političkom planu, a onih preostalih 80% volumena sante je borba i udarci ispod pojasa među ljudima, gotovo svim stanovnicima Republike Hrvatske koji su barem malo popratili aktualnosti. Postotak koji ispod površine daleko je više opasan i manje transparetan.Rat ispod površine potaknut je isključivo egom i potpuno iskrivljenom slikom neke važnosti i autoriteta.Bilo bi smiješno da zapravo nije tužno. U silnoj želji da zauzmu monopol nad mišljenjem i znanjem te da opravdaju svoj ili nečiji stav, svoju ili nečiju političku ideju mnogi su spremni kao ulog dati puno više od onoga što zapravo sama situacija traži, a momentalna situacija u suštini traži isključivo izlaženje na izbore i ispravnu ocjenu situacije kao vježbanje demokracije. Demokracije u punom smislu te riječi.Sportskim riječnikom, demokracija će nam kroz momentalnu situaciju doživjeti zdravuhipertrofiju samo ako ljudi shvate
Kruha od Igrara: Sudbina Ustavnog Suda i Politika Bez Rukavica, kolumna mudre i oštre studentice integriranog studija prava Dagmar Marinić
Do redovite treće godine integriranog studija pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci između ostalog dobro sam naučila što je Ustav, a što je pravo u svojoj punini odnosno što su zakoni, konvencije i sve ostalo. Iako se mnogima čini suprotno, ipak su s razlogom kolegiji posloženi na način na koji su posloženi pa se tako s debelim razlogom Ustav RH sluša već na prvoj godini. Osim što pruža osnovi pravi okvir, Ustav je vrlo lagan i egzaktan. Ne zahtijeva toliku kombinatoriku, usklađivanje s ostalim propisima niti sadrži brdo načela kao ostali zakoni koji uređuju privatno i javno pravo. Osim načela supsidijarnosti i razmjernost sve je onako kako piše. Stoga bi se Ustav tako trebao i tumačiti; uzmeš, pročitaš, napišeš, bok. Međutim Ustav dijeli komadić čari koju u svojoj punini donose zakoni, a to je umijeće stavljanja propisa u kontekst/ situaciju. Upravo je zbog toga (kao i ostali pravni propisi) podložan prosto rečeno silovanju i razno raznom mrcvarenju. Jasno je da će samo iznadprosječno mudar, inteligentan i životan čovjek znati kako uskladiti propis i kontekst. Upravo je kroničan nedostatak takvih ljudi razlog zašto svjedočimo trenutnoj situaciji čiji je predvodik predsjednik Zoran Milanović. Poprilično je bilo očekivano da će prvi juriš na Ustavni sud kao grotlo neživotnih, nemudrih i ispodrposječno ili u najboljem slučaju prosječno inteligentnih izvršiti upravo Milanović. Zoran Milanović upravo je sve kontra od navedenog te je takav rat ustaljenih bara i sitemskih podložnika s bujicom promjena bio neizbježan. Takva se situacija čak može objasniti prirodnim znanostima kroz bazični zakon akcije i reakcije. Baš ništa čudno. Čudna nije ni današnja presuda Ustavnog suda koja zapravo nije presuda nego preporuka/upozorenje, a koja u svojoj suštini unatoč tome što ju tako nazivaju nije niti to nego je obična, ljigavo-formalno sastavljena prijetnja od strane vladajuće strukture bilo kakvom otporu. Evo nekoliko razloga zbog kojih je to upravo tako: Dakle nigdje u Ustau ne piše zabrana ovakvog predsjenikovog postupanja. Ono što Ustav navodi u članku 96. je:“ Predsjednik Republike ne može obavljati niti jednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost. Ustavni sud je samu kandidaturu stavio u kategoriju dužnosti.“ Dužnost hrvatski jezik definira kao obavezu ili zadatak pa se zapravo spor vodi oko značenje riječi. Što je za koga obaveza ili zadatak? Kadidatura kao takva ne predstavlja baš nikakvu obavezu, ona naprosto stoji pa što bude. Drugi jednako tako apsurdan spor je oko sintagme „u duhu Ustava/ demokracije“.Dakle u duhu Ustava je to što Ustavni sud drži usta zatvorena za vrijeme dok HDZ pljačka sve redom, ali nije u duhu Ustava to što nam je Predsjednik Republike dovoljno pametan da shvaća što u Ustavu piše, a što ne piše. Pritom ga je i sam pisao! Zanimljivo… no, apsurdi se nižu dalje pa tako nailazimo na Zakon o EU parlamentu izglasan 2010.godine koji dopušta Predsjedniku Republike da se kandidira ze EU parlament, ali istovremeno nije Ustavno da se taj isti Predsjednik Republike kanidira za naš parlament. Ustavno je također bilo prisilno tjeranje na cijepljenje pilot projekt cjepivom svih pa i mladih i zdravih samo zato da se ovi što su svjesno i namjerno uništavali svoj imunitet tokom čitavog života osjećaju „zaštićeno“. Tako ustavno/neustavno možemo unedogled…apsurdno, jadno i bijedno. 3. Današnja preporuka aka presuda donesena je od srane HDZ-a. To je činjenično stanje. Strukture odnosno tijela sačinjavaju ljudi, ne umjetna inteligencija niti šahovske figure- to su ljudi ok krvi i mesa, prepuni mana i podložni koječemu. Ako smo to usvojili možemo jednostavno zaključiti sljedeće: Ustavni sud sačinjava 13 sudaca koji su birani iz parlamenta (Sabora) koje također predlažu političke strukture (stranke). Postoji mogućnost da određeni predloženi suci zaista ne budu stranački kotačići ,ali o njima nešto kasnije. Današnju preporuku donijelo je 9 HDZovaca. Da, 9 ljudi koje je na mjesta ustavnih sudaca instalirao HDZ kao vladajuća stranka. Dva suca odbila su sudjelovati u glasanju te su napustili sjednicu, a preostali dvojac glasao je protiv odluke. Ajde da tu četvorku dodatno razjasnimo. O kojoj se to četvorki radi? Protiv današnje odluke glasala je SDP-ovka Ingrid Antičević Marinović (također očekivano kao i onih 9 velečanstvenih), ali i trojka koja ne spada u kategoju stranačkih kotačića odnosno neovisna trojka: Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Goran Selanec. Iako je spomenuta trojka predložena od oporbenog SDP-a oni nisu u direktoj vezi sa stankom niti suzprežu nad kritiziranjem stavova SDP-a. Pa je tako sudac Abramović pisao naprosto briljantna izdvojena mišljenja za vrijeme COVID19 pandemije i time udarao i na sdp-ove stavove koji su se tada sramotno perfektno poklapali sa hitlerovskim stavovima vldajućeg HDZ-a. Možete li zamisliti da itko iz redova HDZ-a udari po HDZ-u samo zato što misli da je nešto što radi HDZ neispravno? Pa baš i ne, odnosno da, ali onako kako su i otrovne glive jestive; jednom i nikad više. Abramović je onomad branio demokraciju u punini te je provodio u praksu upravo ono o čemu sam ranije pisala: ljudski i mudro stavljao je propis u kontekst. Za vrijeme pandemije sudac Abramović u svojim izvodjenim mišljenima upozoravao je na nepovratnu štetu koju hitlerovske zabrane koje su provodili vladajući zajedno sa svojom većinom na Ustavnom sudu mogu donijeti demokraciji; onoj demokraciji za koju smo platili tisućama i tisućama mladih života koji se ne mogu baš nikada usporediti sa profilom žrtava koje je sa sobom odnio covid. Tada je uz suca Abramovića stajao i sudac Selanac i sutkinja Kušan. Je li slučajnost da se upravo ta trojka i sada ponovno odlučno suprostavila ludilu i gaženju pravnog poretka? Pa i ne baš. Politika je beskonačna igra na snagu, izdržljivost i mudrost ili bi barem takva trebala biti. Politika upravo sjaji u punom sjaju. Pa ako je već tako onda neka konačno bude: Kruha od igara! Sadržaj ovog teksta je zaštićen autorskim pravima. Vlasnik autorskih prava na ovaj tekst je Dagmar Marinić. Svako neovlašteno kopiranje, distribucija, izmjena, javno prikazivanje ili bilo koja druga zloupotreba ovog teksta bez izričitog pisanog dopuštenja autora će biti predmet pravnih sankcija sukladno zakonima o zaštiti autorskih prava.