I KONJE UBIJAJU, ZAR NE? – KOLUMNISTICA DAGMAR MARINIĆ
Sutra se na Hipodromu Zagreb održavaju, najblaže rečeno, improvizirane galopske utrke koje se takvima zapravo ne bi smjele nazivati. Mi konjari jako dobro znamo zašto, a zbog tog bismo znanja koje rezultira izraženim revoltom na sklepanu sutrašnju priredbu mogli potpuno krivo biti proglašeni budalama i to od strane laika koji zapravo ne znaju o čemu se radi. Moja konjička karijera završila je prije puno godina isključivo mojom odlukom. Moj arapski pastuh 358 Zorro i ja dali smo tom sportu puno previše. Nakon loma Zorrovog zgloba i višemjesečne borbe za njegov život i nakon mojeg teškog potresa mozga popraćenog višesatnom potpunom amnezijom i loma ključne kosti odlučila sam da je ipak bilo dosta. Zorro je umirovljeni rasplodni pastuh koji sa uspješno zaraslim zglobom uživa na livadama Popovače, a ja sam i dalje odana sportu samo ne više konjičkom; konjički sport i sve ostalo plemenito, iskreno i dobro u ljudima namjeravam braniti s maksimalnim žarom čitav svoj život, ali kao odvjetnica, ne više trenerica.Devastacija konjičkog sporta traje već dugi niz godina protiv koje se izmuđu ostalih izrazito žustro bori vlasnik i trener najbolji hrvatskih galopera Enimark Ponjević. Smatram da bi kao dodatak ovoj uvertiri izrazito dobro poslužio njegov komentar pa ga kopiram u cijelosti: “Nevjerovatna je sinergija gluposti i kršenja zakona između Tomaševića i ljudi koji vode HGSa te uporno odbijaju provesti naredbe državne sportske inspekcije pa će snositi svu kaznenu i materijalnu odgovornost za štetu koju čine Zagrebačkom Galopskom Savezu i cijelom Hrvatskom galopskom sportu.Izvlače državni novac iz istog tog ministarstva sporta koje im je izdalo i ovu naredbu koju bezobrazno krše. To su financijske malverzacije u sportu s financijskom koristi i pogodovanjem određenim grupacijama s ciljem eliminiranja sportske konkurencije i namještanjem rezultata i na taj način krađom državnih i gradskih novaca. Posla za policiju, DORH, ministarstvo financija ima kao u priči.Sredstva se izvlače iz ministarstva poljoprivrede, sporta i turizma, grada Zagreba i provode se ove priredbe koje služe samo za rasknjižavanje talova. Kada bi se u nogometu ovako namještale utakmice onda bi interpol banuo i u nogometni savez i u Grad Zagreb Tomaševiću. Inače svaka čast ovoj trojici stranih gostiju koji su dovezli svoje konje na utrke jer oni nisu svjesni kriminala kojem služe kao pokriće. Sutra neće biti naših 40 konja iz Zagreba s Vama da se nadmećemo i zajedno uživamo u našem sportu kojim se bavimo već desetljećima ali Vama našim kolegama iz inozemstva želimo sve najljepše kao dragim gostima. Budite oprezni dragi naš gosti galoperi jer je sve hrđavo i trulo od start mašine do tribine a staza je pokošena njiva s krtičnjacima i s nasutim šljunkom ispod trave na ulazu u ciljni pravac.Neka pobjedi najbolji ali plasman i nagrade su vam zagarantirane kad vas je ionako samo trojica u utrci.Nama ne daju da se s Vama takmičimo pa ćemo doći navijati za vas a protiv konjokradice Tomaševića koji sebi radi alibi za hipodrom jer mu gori pod guzicom što nije ništa napravio a bliže se izbori. Podignuli smo kaznenu prijavu za krađu naših 40 konja protiv njega, Korlaeta, i ostalih sudionika u krađi i policija je našla konje i utvrđuje njihov identitet, naše vlasništvo i njihovu odgovornost u organizaciji ove krađe.A Blaževića glavnog tajnika Hrvatskog Galopskog Saveza čekamo u zasebnom sudskom postupku za namjerno činjenje ogromne materijalne štete koju je prouzročio našim Zagrebačkim klubovima, vlasnicima i Hrvatskom galopu svojim osobnim upornim kršenjem naredbi državne sportske inspekcije.Steta što se više toga događa oko hipodrima nego na njemu ali tako je to kada s trkališta ukrade sve trkaće konje gradinačelnik Zagreba!! I tako je to kada u cijeloj Hrvatskoj nitko ne trenira konje za utrke osim naših Zagrebačkih klubova pa se udruže likovi koji nikada konja nisu imali ali obojica pate da su “glavni”. “Glavni gradonačelnik” i “glavni” tajnik HGSa! Znate vi dobro tko je tata ovog sporta i tko smo mi koji smo osnivači Hrvatskog Galopskog Saveza a tko si ti bio Marko Blaževiću kada sam ti dao prvi zadatak da važeš džokeje umjesto Vlaste Šmaguc. Strašno je što si ti postao od tada kako manipuliraš fiktivnim klubovima bez konja da bi zadržao plaću od 270€ koju si uzimaš mjesečno kao “glavni” tajnik …kao da ima više ijedan osim tebe.Glavni je onaj tko ima konje u konjičkom sportu i sportska inspekcija te je “provalila” …sve dalje je pitanje suda i bit će ti to premali prihodi za odštete koje ćeš snositi, pa ćemo te smijeniti čim uđemo u HGS. Dvije godine izigravaš zakone i mi čekamo prijem a ti nemaš niti jednog konja u cijelom nacionalnom savezu?!?!Mi imamo u vlasništvu ukupno oko dvjesto trkaćih konja registriranih u ministarstvu poljoprivrede Republike Hrvatske i ti nam ne daš trčati za Hrvatsku?!!Bravo genije, sutra se opet dernjaj tamo po padoku kao da si na stočnom sajmu i uživaj u tome da si “glavni” …jer uskoro više neće biti tvog cirkusa nego prava sportska nadmetanja u kojima će naši konji braniti boje Hrvatske i u Zagrebu i svugdje u EU.“ Nadam se da je do sada napisano poslužilo stvaranju neke slike o stanju u kojem se nalazi naš jedini hipodrom u Zagrebu, ali i konjički sport u cjelini. S obzirom na to da je potrebno brzo reagirati u smislu komentara sutrašnjih utrka i čitavog stanja, dakle prije nego što poslušate jednu od blesavih medijskih reportaža ili se možda i sami uputite prema hipodromu odlučila sam se poslužiti statusom kojeg sam pisala u studenom 2023.godine.Status opisuje postupanje Grada Zagreba, točnije Tomaševića i njegove klike prema galoperima i galopskom sportu. Smtram da uz ovu uvertiru nema potrebe za dodatnim objašnjavanjem toga što se od studenog 2023.godine zapravo događa sa hipodromom, a on također jako dobro dočarava situaciju koja se proteže do danas. S obzirom na to kopiram svoj status od 23.11.2023.godine: “ Enimark Ponjević već dva dana vodi bitke s Gradom Zagrebom, a godinama unatrag traje njegova borba s mutnom klikom na Zg Hipodromu. S obzim na to da sam pola dosadašnjeg životnog vijeka provela s konjima, konjarima, konjičkim sportom i galoperima kao perjanicom konjičkog sporta u cijelom svijetu ova se tema
GDJE JE NESTALA KARIZMA? – KOLUMNISTICA DAGMAR MARINIĆ
Kroz već do savršenstva doveden ritam učenje/ treninzi/spavanje nekako mi se uspijeva probiti jasna slika o atmosferi koja me okružuje svaki dan. Takozvani mikrokozmosi zapravo su super stvar, ako se znate s njima služiti. Svoj mikrokozmos sastavljen od ranije navedene dvije stavke koristim kao savršeno utočište, punjač, izvor vitalne energije. Međutim, takvo maksimalno iskorištavanje vlastitih potencijala ili uživanje u stvarima koje obožavam neminovno za sobom povlači nusprodukt koji se zove izražena jasnoća i svijest o situaciji. Prije sam smatrala da je to zapravo prokletstvo, nikako blagoslov, ali okrenula sam ploču, takva je hipersvjesnost zapravo silan blaogosov ako se s njime zna baratati. Ta hipersvjesnost uporno mi uspijeva u beskrajne misli uplesti pitanje gdje je stvarno ta karizma i što se događa s ljudima? Alka Vuica jednom je rekla da ju je sposobnost/dar da suvislo na papir prenese sve što ju mori, veseli, tišti sačuvala zdravom. Složila bih se. Dapače, uspješno izražavanje nije samo fenomenalan apaurin; to je građanska dužnost svih onih koji su za takvo što sposobni. Imati potrebu originalno se izraziti bez kamuflaže znači imati potrebu biti izvoran, a o ljudskoj izvornosti, kako se za sada čini, vrlo skoro čitati ćemo u povijesnim knjigama. Jer danas su ljudi sve samo ne izvorni. U galopirajućem virusu mediokriteta koji se manifestira kroz amorfne ljudske mase, koje se nerijetko same prozivaju unikatnima po nikakvoj osnovi pravi je izazov stršati. Zanimljiv je taj fenomen ljudske potrebe da oko njih sve bude baš tako, amorfno, homogeno. I zaista jest fenomen, jer niti jedan prirodni zakon ne podržava takva stanja. Pretpostavljam da se ljudi u takvim masama osjećaju neugroženo; baš ništa ne ugrožava njihov mediokritet ili izvornu slabost ako je sve oko njih upravo takvo. Čist primjer navedenog je slučaj Zorana Milanovića. Recite mi, vi milanovićomrzitelji; što ste konkretno dobili s tom silnom energijom koju ste uložili samo da zgazite nešto što bi moglo ugroziti vašu amorfnu stvarnost, utjelovljeno nedavno u liku PRH Zorana Milanovića? Zaista, koji je realan produkt od sve te silne gorčine i mržnje koje ste prosuli, a zapravo na osnovi ničega? Kao buduća pravnica, ali i kao čovjek koji njeguje osjećaj za onu višu pravicu koja i jest smisao prava ne mogu se oteti dojmu zgaženog i pljunutog načela razmjernosti koje ma koliko god situacija trenutno bila naizled mirna zapravo vrišti iz petnih žila. Načelo razmjernosti ne treba puno objašnjavati; ako ćemo slikovito, to je neka vaga na koju se stavljaju realni benefiti, „cijena“, fleksibilnost, nedostaci, cilj i modifikacija istog; to bi iz moje perspektive bili neki sastojci koji se premeću, dodaju i oduzimaju prilikom odlučivanja o brojnim pravnim pitanjima. Razmjernost je majka prava, usudila bih se reći, pa su tako brojni autori naglašavali potrebu da se ista stavi na pravni pijedestal. Gasser je, tumačivši ratno pravo (zvuči paradoksalno, ali itekako ima smisla) rekao da se na vrapce ne puca topovima. Ta mi je rečenica ostala kao jedna od upečatljivijih za vrijeme slušanja meni fascinantnog kolegija humanitarno pravo. Ako ćemo suditi po vrapcima i topovima, na Milanovića ste pucali zoljama, a na izvor bruke i problema zvan DP/HDZ pucate iz praćke, ako i to. Jer Milanović je bio državni neprijatelj samo zato što se udostojio tumačiti određene odredbe na način koji bi, ako ćemo se ispravno držati načela razmjernosti odnosno njegovog smisla, mogao otvoriti vrata spasa za čitavu državu, ali birokrati u Ferrarijima i HDZ-ova hobotnica koja vas polako i sigurno u tom crvenom Ferrariju vozi prema ponoru nisu nikakvi neprijatelji samo zato što ne izlaze iz okvira. I to je produkt ranije navedene želje za otrovnom homogenošću; sve prolazi ako je naizgled uglađeno i tiho. Ako malo bolje razmislim, načelo razmjernosti može djelovati u dva pravca. Ako ćemo ga gledati s minus predznakom onda je ovo što imamo sada na vlasti (i oko iste) kao sredstvo sasvim razmjerno ostvarivanju cilja; strmoglavom poniranju još dublje. Time sam predstavila jedan slučaj opasne homogenosti i straha od izvornog ; ali u RH gluposti uvijek na lopate, pa idemo dalje. Drugi slučaj (uspješnog) umasovljavanja amorfnih tvari je tzv.gay prajd. Potvrđivanju te teze mogao bi posužiti neki za sada fiktivan eksperiment. Recimo pokušajte u epicentar te preglasne i preiritantne povorke staviti jednu ženstvenu, karizmatičnu ženu i/ili jednog muževnog, mišićavog tipa. Ne bi se taj dvojac dugo održao na životu. Zamislite da njih dvoje još izjavi da su religiozni i da žive jednim tradicionalnim lajfstajlom i još k tome vole Zorana Milanovića, recimo, a da su paralelno čistokrvni homoseksualci. Mislite li da bi ova „sveprihvaćajuća“ horda „puna ljubavi“ amenovala ovo dvoje? Malo morgen. Razapeli bi ih na sve moguće načine. A ta ekipa, hvala bogu, ima čitavu paletu razrađenih sistema razapinjanja svega što ne odobravaju. Prvo bi ih ubili u pojam s degradirajućim parolama da lezbe i pederi ne izgledaju „tako“ proglasivši ih „toksično muževnima“ ili pretjerano ženstvenima. Zatim bi ih izmasakrirali zbog religioznosti i tradicije, a onda ih ismijali zbog političkih preferencija. Kad bi taj dvojac još rekao da postoji samo dva spola, i da je transagenda plaćeni pokret za uništavanje čak i onih 1% pravih transeksualaca, ne bi im bilo spasa. Provjereno, to je upravo tako. Zanima me gdje je u navedenom sva ta silna ljubav i prihvaćanje različitosti u koju se prajdovci kunu? Jer u mojem svijetu različitost je različitost, a u realnosti ovih skupina različitost znači nasilna uzurpacija prostora (i europskih para). Ne prolazi dakle nitko tko nije kao oni. A biti „kao oni“ znači biti zapušten fiziči, mentalno i emotivno, hraniti se isključivo dramom, živjeti nezadovoljstva i kriviti višu silu za isto, isticati ružnoću i optuživati ljepotu s razno raznim kovanicama kao npr. „toksična muškost“, brisati slobodu na mišljenje i misao jer ako si s „njima“ onda misliš kao oni i gotovo i ako oni kažu da ima rodova „kao zvijezda na nebu“ (citirana izjava jednog sudionika povorke) onda tko si ti da braniš biologiju? Procjena različitosti je njihov zadatak. Jedan tip različitosti uvažavaju, ali drugi ne i to nazivaju festivalom različitosti. I ne samo da ne uvažavaju, nego strogo osuđuju i podmuklo ignoriraju sve što ne udovoljava gore navedenom
TASTE LIKE DRNIŠ: FESTIVAL DRNIŠKOG MERLOTA 2024.
Najavljujemo manifestaciju rezerviranu za uživanje u dobrom vinu i društvu!Turistička zajednica Grada Drniša treću godinu zaredom organizira manifestaciju prodajno-promotivnog karaktera pod nazivom Taste Like Dalmatia Drniš – Festival drniškog merlota, a koja će se održati u Drnišu 31. svibnja i 1. lipnja 2024.Ulaz na festival je besplatan, a sva vina moći će se kušati na čaše za što je potrebno kupiti kupone.Radno vrijeme festivala biti će od 18:00h do 00:00h. Izlagači na ovogodišnjem Festivalu drniškog merlota su Vizzulin wine, Vinarija Skelin, Vinarija Džapo, Ško vina, Vinoplod vinarija Šibenik, Vinarija Parat, Drniški vinogradar, a u goste nam stižu dragi Slavonci, Zadruga Vrhunsko vukovarsko! U sklopu festivala imat ćete priliku poslušati i zanimljiva predavanja, panel raspravu koju će voditi doc. Željko Andabaka, otkriti umjetnika u sebi ako se prijavite na wine&paint radionicu koju će voditi akademska slikarica Katarina Urem, zaigrati sve popularniju društvenu igru Cornhole, prijaviti se na degustaciju najboljih domaćih i svjetskih merlota, kroz koju će vas voditi gospodin Daniel Čečavac. Za dobru atmosferu pobrinut će se grupa Fenix i Branimir Bubica i klapa Sebenico. Prošlogodišnji Festival drniškog merlota pokazao se kao izvrsno posjećena i medijski odlično popraćena manifestacija koja za cilj ima učiniti vina drniškoga kraja prepoznatljivima, ali i stvoriti veći broj vinara u ovom kraju. Vjerujemo kako tradicionalan proizvod sa suvremenim znanjima o prodaji i prezentaciji može ostati očuvan i jedinstven. Pokrovitelji festivala su Hrvatska turistička zajednica, Turistička zajednica Šibensko-kninske županije, Grad Šibenik i Grad Drniš, a sponzori Vinoplod Vinarija Šibenik, Drniški vinogradar i Coca Cola. Medijski pokrovitelj je Radio Drniš. Zahvaljujemo svima! Vidimo se u Drnišu! ✓ 1. DAN FESTIVALA, 31.05.2024. 18:00 – otvaranje festivala 18:00-21:00 Cornhole igra na Poljani 18:15-19:00 Panel rasprava „Perspektiva vinarstva i vinogradarstva drniškog kraja“; moderator doc. Željko Andabaka, a panelisti su stručnjaci iz Ministarstva poljoprivrede, Agronomskog fakulteta; HBOR-A i privatnog sektora 19:15-20:15 „Putovanje svijetom Merlota – upoznajmo Merlot“ – prezentacija i degustacija 6 različitih Merlota (3 svjetska, 3 naša), uz edukaciju by Daniel Čečavac – simbolična kotizacija 10 Eura/osobi 21:00h – koncert benda Fenix ✓ 2. DAN FESTIVALA, 01.06.2024. 18:00-21:00 Kata Urem – umjetničke radionice (kiparstvo i slikarstvo) – prijave za radionice na mail adresu: [email protected] 19:00-21:00 Cornhole igra 21:00h – koncert Klapa Sebenico i Brane Bubica
POSLJEDNJI PUPOVAC U HRVATSKOJ – KOLUMNISTICA DAGMAR MARINIĆ
Ako niste pogledali film „posljednji Srbin u Hrvatskoj“ u režiji Predraga Ličine ni nemojte to učiniti. Film je ugrubo rečeno loš pokušaj balkanskog SF-a s nekoliko prepoznatljivih filmskih faca kojima je izgleda u toj 2019.baš nešto jako zaškripio budžet. Ali umjesto toga svakako možete pročitati ovu kolumnu. Za razliku od filma ova moja kolumna samo prepričava jedan 30 godina star SF koji se zove „Politika u Republici Hrvatskoj.“ O mrtvima sve najbolje. U ovom slučaju: o oporbi sve najbolje, osim nekoliko primjedbi kroz zaključke:1.Oporba je pokazala što znači kad mnoštvo poprilično pogubljenih mediokriteta biva povučeno u neku bujicu iznadprosječnog intelekta utjelovljenog u liku PRH Zorana Milanovića. Možemo reći što god i preferirati koga god, ali brzina kojom radi Milanovićev mozak i njegov intelekt nemoguće je osporiti. U jednoj od prijašnjih kolumni tvrdila sam da će problem nastupiti čim se objelodani tromost i potkapacitiranost aktera oporbe koji su se turbo precijenili kad su se prijavili u Milanovićevu konjicu.2.Možemo! svakako ponovno ipak ne može. Možda će djelovati grubo, ali ipak ću se usuditi napisati da upravo Možemo! prednjači u praznim parolama i izrazitom manjku političkog talenta. Zajedno s Peđom Grbinom koji je usitinu samom svojom pojavom zabio zadnji čavao u lijes ovakvog sdp-a pokazali su da oni zapravo ništa ne mogu već onda kad su isključili desni dio oporbe na zadnjem „antihadezeovskom“ prosvjedu na Markovom trgu. U oporbi koja broji jednu veću i dvije do tri manje strankice sa po doslovno nekoliko mandata Možemo! je bio uvjeren da ima luksuz izbaciti nečijih 12 mandata i s pedesetak mandata izvršiti crveno-zeleni juriš na korumpiranu grdosiju zvanu HDZ? Come on. Smatram da je taj događaj sasvim dovoljan za stvoriti sliku o kolektivnoj nesvijesti neše ljevice, ali hajde da još malo rasčlanim problem same ljevice i zašto se ona tako sramotno nije snašla. Recimo da je u nekom mitu o nemogućem taj Možemo! uhvatio hrvatsko žezlo na izborima. Benčić drži žezlo i što sad? Tko bi preuzeo koje ministarstvo? Osim toga što čitavo Možemo! u Saboru djeluje kao vic: „u jednoj državi u Sabor jednom su ušli dva glumca, jedan pravnik bez diplome koji je uspio profućkat nekoliko vlastitih firmi, jedan aktivista i vječito histerična psihijatrica….“ njihova ministarstva vrlo brzo bi se pretvorila u jedno kolektivno ministarstvo ala ono Monty Python-ovsko Ministarstvo smiješnog hoda. Šalu na stranu, ali zaista, gdje je ikakav kadar koji bi Možemo! eventualno mogao ponuditi da samo zauzeme resore jer daljnja priča o kvalitetnom obnašanju ministarskih funkcija u kombinaciji s Možemo! ipak je previše čak i za onaj mit o nemogućem. Njihovo biračko tijelo, bez pretjerivanja i bez šale uistinu izgleda kao polje tulipana u Nizozemskoj. Kad dođete na biračko mjesto neprosto ne možete fulat glasače Možemo! S obzirom na to da u ova moderna vremena svi na silu moramo prihvaćati neke nove standarde ljepote i neke nove standarde spola i roda odustat ću od nekog osebujnog opisa vlastitog poimanja termina „zdravo i privlačno“ i time vjerojatno samu sebe poštedjeti nečije kaznene prijave. Problem je u činjenici što glasači Možemo! zapravo ne glasaju za političku stranku niti zapravo znaju što politička stranka jest ,jer da znaju vjerojatno se ne bi tako lako nasanjkali na nečiju priču o izmišljotini zvanoj „politička platforma“ i vjerojatno bi glasali za neki program, ne za aktivizam utjelovljen u možemovcima. Time dolazimo do zaključka da biračima Možemo! hitno treba ubrzani tečaj o politici i političkim strankama. Možemo! svakako u interesu ima svoje birače držati u vegansko-rodno-vječito ugroženom snu jer kad Možemo! jednom ostane bez izmišljenih vanjskih ugroza koje vrebaju baš njihove birače na svakom ćošku pa ih oni iz Sabora moraju braniti tada će Možemo! u trajanju pucnja prstom nestati s političke scene ili se ponovno vratiti u onu stranku na grbači koje su i nastali, u SDP isto kako se DP upravo vratio tati HDZ-u. Međutim najmanje tragično od svega nevedenog odnosno usudila bih se napisati; možda najbolje što ćemo od ove vladajuće koalicije dobiti jest to što konačno više nema Pupovca. Moram odmah naglasiti i da u daljenjm tekstu manjinama i svim stanovnicima Republike Hrvatske neovisno o nacionalnosti pristupam s poštovanjem i pišem isključivo u želji za boljim suživotom u najljepšoj državi na svijetu.U prethodnim kolumnama izrazito sam kritizirala HDZ i ipak se nadala nekom dogovoru oporbe unutač svim gore navedenim manama kojih sam itekako bila svjesna. Nikako ne podržavan odluku DP-a, ali s obzirom na dezorijentiranost čitave oporbe razuimijem takvu odluku. Unatoč tome što ne podržavam DP, a još manje, sada maksimalno isprostituirani HDZ na čelu s Andrejom Plenkovićem u jednom se svakako slažem s Penavom. Radi se o manjinama. Zanimljiva je tema samog položaja manjina u Saboru odnosno činjenica da su manjine često u političkoj praksi kod nas onaj komad koji prevaže kad se važe vlast. Također je zanimljiva činjenica da RH ima daleko više manjinaca od mnogih europskih država i uređenih država Skandinavije. Sam izborni zakon kod nas izrazito je sporan, pa čak i sama D Hondtova metoda preračunavanja glasova nikako ne korespondira s nekim pravednim rasporedom mandata koji su posredna volja birača. Iz svega jasno se zaključuje da izborni model kod nas itekako pogoduje velikim odnosno velikoj stranci na uštrb svih manjih dok paralelno daje manjincima mogućnost da kreiraju politike/vlast koju bi ipak po svim zakonima bazičnog morala i pravde prvo trebali kreirati Hrvati. Ustavna pitanja manjina i preračuvananja glasova odvela bi ovu kolumnu prema nekom basnoslovnom obujmu pa ću tu temu ostaviti eventualno za neku drugu kolumnu i ostati na početnoj temi kolumne odnosno političkom stanju koje je svakako posljedica i našeg pravnog (ne)uređenja. Ne podržavam Penavu koji brka „imputirati i amputirati“ i tijekom pregovora nema konretnih ponuda prema oporbi (iako je razumljivo da je čak teško razabrati kome bi se točno eventualno nudio), ali podržavam Penavu koji na presici drži naslovnicu srpskih „Novosti“ koja prikazuje kako visi kip prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana s omčom oko vrata i ispod nje velikim crvenim slovima piše: „Neka visi F.T.!“ Na drugoj naslovnici istih novina prikaz je nekoliko pijetlova ispod vojnih hrvatskih kaciga, a ispod tog prikaza piše „Hrvatski zabranitelji“. Autor
U HRVATSKOJ DJELUJE USTAVNI SUD KOJI KRŠI USTAV, A CIVILNI SLUČAJEVI STOJE IM U LADICAMA PO 12 GODINA – KOLUMNISTICA DAGMAR MARINIĆ
Opsesija strankom, u ovom slučaju HDZom nije ništa drugo osim jasnog pokazatelja potpuno izgubljenog kompasa kod političara i njihovih birača. Jer politika nije stranka, stranka je samo sredstvo kroz koje se djeluje. U točki u kojoj stranka postaje sama sebi svrhom, prestaje politika. Zamislite novinara koji vidno usplahiren stoji negdje u Rusiji i izgovara rečenicu; „U Rusiji postoji sud koji ne sudi pomoću propisa nego po političkom nalogu i pritom u potpunosti ignorira slučajeve građana.“ Zvučalo bi savršeno usklađeno s politikom totalitarističke države i nitko se ne bi puno začudio. Međutim ova rečenica dolazi iz mlade demokracije, članice Europske unije i ta bi činjenica svakom iole emotivno zdravom čovjeku trebala probuti dvije reakcije ovisno o karakteru: 1.slediti krv u žilama od straha ili2.prouzrokovati ljutnju, bijes i probuditi nagon za djelovanjem Ako ste na navedeno ostali ravnodušni trebali biste se zabrinuti.Moja je reakcija slučaj „USUD RH“ bila kombinacija navedene dvije. Ostala sam zgrožena i istovremeno zahvalna onom sudačkom trojcu koji me uspio uvjeriti da (u ovom slučaju) „u svakom kukolju ima ponešto žita.“ Možda su te reakcije potaknute mojim karakterom i cjeloživotnim društvenim djelovanjem, a možda ipak genotip igra veliku ulogu. Moj pradjed za vrijeme Drugog svjetskog rata kao mlad dečko iz Češke pobjegao je u Hrvatsku. Pradjed je pokrenuo svoju tvornicu strojeva i bio prvi strojar s vlastitom tvornicom i brojim zaposlenicima na tom dijelu Sisačko-moslavačke i Zagrebačke županije. U kriznim jugoslavenskim vremenima radnici u tvornici mojeg pradjeda pobunili su se, izašli ispred tvornice s transparentima i odlučno se usprotivili njemu kao vlasniku tvornice. Umjesto da ih za ona vremena dobro poznatim sredstvima prisile vrati na radna mjesta moj pradjed vratio se s pečenjem, počastio sve prosvjednike i čestitao im na hrabrosti uz uzvik: „Tako se gradi demokracija.“ Kad malo bolje razmislim, definitivno je genotip; borba za ljude i demokraciju pomalo mi je u krvi. Iz tog razloga teško podnosim bilo koji oblik terora i uzurpacije i takve stvari doživljavam emotivno i osobno. Iz svega navedenog pravni fakultet sjeo mi je kao „kec na destku.“ Ne smatram da postoji vrijeme kad se šuti i vrijeme kad se govori. Govor, izražavanje i odlučno kontriranje nepravdi treba vježbati konstantno, kao mišić, u suprtotnom atrofira, postane nefunkcionalno. Baš zato pišem kolumne, nudim svoje ideje i pritom vježbam dok ne nastupi period praktičnog djelovanja. Nakon poduže uvertire red je da se vratim na naslovom zadanu temu.U medijskom prostoru sporne su zadnje dvije odluke aka upozorenja aka priopćenja Ustavnog suda. Ni sam USUD ne može se usaglasiti oko toga što će izreći tom mrskom, omraženom kršitelju Ustava Zoranu Milanoviću i svim njegovim „ustavokršiteljskim“ sljedbenicima. Ne mogu se oteti deja-vu tipu dojma i ne prisjetiti se ne tako davnog doba covida kad je USUD isto tako totalitaristički nastupao i steroidima hranio bolesnu, toksičnu podjelu nacije na cijepljene i necijepljene. Dakle, onomad ste bili antivakseri, a sad ste ustavokršitelji. Brat bratu, ni Tarantino ne bolje smislio ovakvu krvoproliće smijuriju. More znanstvenih istraživanja i svjedočanstava samih ljudi danas ide u prilog vama koji ste onomad bili uvjereni u to da se baš ne moraju cijepiti svi i da nešto s tom pričom oko cjepiva smrdi. Također u prilog teze da je covid period opasno iskorištavan za punjenje nečijih džepova ide i činjenica da je Plenkovićeva muza Ursula upravo pod optužnicom europske tužiteljice Laure Kovesi zbog nabavke Pfizer cjepiva. Nećemo predaleko u prošlost (osim toga već sam o tome pisala u jednoj od prethodnih kolumni) pa je ovo sasvim dovoljno za prisjetiti se sličnosti u građi HDZ-a i USUD-a. Elem, danas ste svi vi kojima čak i laički nešto u tim odlukama aka upozorenjima aka presudama USUD-a usmjerenim omraženom Zoki i njegovim partizanima smrdi prozvani ustavokršiteljima. Pa hajde, evoluirali smo, sada nisamo neprijatelji samo ovim cijepljenima nego čitavoj državi. Voila! I sve bi to bilo preslatko i vrijedno divljenja da je istinito. Međutim daleko je od istine. A ako počinjemo od teze da je „istina voda duboka“ a onda vam je jasno da će plićaci biti glasni kroz parole koje izviru iz plitkih osobnih interesa, što materijalnih, što iz osobog animoziteta prema osobama xy i slično. U prvoj odluci USUD je svoj odgovor na pitanje zašto Zoran Milanović ne bi smio biti premijerski kandidat temeljio na opsežnom tumačenju poante trodiobe vlasti i kad takvo priopćenje čitate ono svakako ima smisla. Meni kao budućoj pravnici naročito. Dakle, apsolutno je jasna važnost konstantnog razdvajanja tri tipa vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudbenu. Međutim moje je mišljenje da su ona devetorica ustavnih sudaca (izuzevši onu trojku odnosno četvorku) i mnogi drugi puno mašili u intenzitetu. Trodioba vlasti je temelj svake demokracije međutim ona ne može ostati kirurški precizna i kruta u smislu da ostaje potpuno netaknuta i izolirana u svojem djelokrugu potpuno neovisno o tome što se „vani“ događa. Takva krutost nikako ne bi išla u korist smisla same demokracije. U prilog tezi da itekako postoji mogućnost međudjelovanja ide i prvo tumačenje tri suca USUD-a za koje bih se usudila reći da uistinu vrijede u svakom smislu te riječi. S njihovim sam se riječima detaljnije bavila u prethodnim kolumnama, a ovdje ću ponoviti ono što sam već pisala. Dakle, Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Goran Selanec očekivano potvrđuju stav ostatka sudaca Ustavnog suda i govore da se Zoran Milanović kao Predsjednik RH ne smije kandidirati na listama određene političke stranke. Međutim oni također jasno i nimalo mutno upakirano ukazuju na činjenicu da takvo što nije izrijekom upisano u Ustavu i da je za strogim isključivanjem takve mogućnosti bilo potrebe, ustavotvorac bi izrijekom takvo što i upisao u Ustav. Dakle Predsjednik u određenim situacijama ipak može raditi ovo što upravo radi Zoran Milanović no za takve je intervencije potreban jak razlog, npr.jak i dokazan napad na pravosuđe od strane jedne političke opcije. Iako spomenuti sudački trojac konkretnu situaciju (kulminiranu kroz slučaj Turudić na mjestu glavnog državnog odvjetnika) nije ocijenio kao takvom ipak otvaraju mogućnost aktualnom djelovanju Zorana Milanovića kroz posljednju rečenicu: „Posljedice koje bi takav razvoj situacije imao za položaj PRH ovisi o konkretnim okolnostima svake situacije zasebno i treba ih
OČEKIVANO! – KOLUMNISTICA DAGMAR MARINIĆ
Mirela Holy u jednom je komentaru prekjučer zaključila da se politika ne može voditi bez ideologije. Rekla bih da je tom izjavom „fulala ceo fudbal“. Tvrdim da se demokratska politika vrlo lako može i mora malo savinuti pod pristiskom situacije u državi odnosno da se politika vodi onime što trenutna situacija traži, a trenutna situacija traži stavljanje vitalnih politika na pijedestal i guranje ideologija kao „side identiteta“ malo na stranu. Moj otac,hrvatski branitelj, u jednom je razgovoru jako dobro zaključio da je svako inzistiranje na ideologijama čin totalitarizma. Očekivano. Taj ćete zaključak u formi jedne jedine riječi danas čuti najčešće. Očekivano će se razlikovat samo u tonalitetu. Dio stanovništva „očekivano“ će izgovoriti slegnuvši pritom ramenima i sa žaljenjem dok će drugi očekivano uzvikivati grleno, obavezno unutar čopora i hodati tako ponosno potpuno nesvjesni da nose komad pršuta posred čela. Ne možete biti razočarani i ljuti na ljude koji nose komad suhog mesa posred čelo, naprosto ne možete. Jedino što možete smijati se, sažaljevati ih ili ono najbolje, ostati potpuno ravnodušni. Danas sa skupinom svojih jako dobrih i izrazito pametnih prijateljica i kolegica s faksa prolazim kroz dan i sve zajedno naprosto se ne možemo načuditi količini te suhe mesine oko nas. Uz one dugogišnje, okorjele HDZove birače izrato je puno prebjega; onih koji su se do jučer kleli u zloćudnost HDZ-a. Takvi obrazi zaista nemaju nikakvu cijenu, zanimljivo je doduše, da te obraze ne bi baš angažirala ni neka modna kuća. Iako je ta druga dimenzija obraza potpuno nebitna zanimljivo je kad jedna dimenzija savršeno prati drugu. Danas sam od fakulteta pa nadalje čula direktne uvrede na račun koalicije „Rijeke Pravde“ i direktno navijanje za HDZ. Pravni fakultet trebao bi ostati neko mjesto diskrecije odnosno unatoč tome što svi ljudski imamo svoje preferencije koje je jasno potpuno nemoguće konstantno držati samo za sebe, na fakultetima bi se trebalo ponašati ipak malo diskretnije. Ni studenti ni profesori ne bi trebali izravno i glasno baš unutar zgrade Pravnog fakulteta navijati za određenu političku opciju. Ipak, ono što bi bilo moralno i ispravno i ono što se uistinu događa nema puno veze jedno s drugim. Jednako koliko bih voljela da se ipak pazi da se ne izgovaraju direktne uvrede na račun birača druge stranke unutar fakulteta toliko bih i voljela da jedan od uvjeta (uz prijemni ispit) upisa na pravni fakultet postane i obavezna stranačka nepripadnost. U jednoj od prethodnih kolumni već sam pisala o tome da sam i sama bila članica jedne političke opcije i da sam par mjeseci prije upisa na PravRi vratila stranačku iskaznicu, izašla iz stranke i pritom dala ostavku na nekim funkcijama koje sam obnašala i za to dobivala naknadu. Smatrala sam da je od izrazite važnosti za budućeg pravnika da ostane potpuno očišćen od strančkih ideologija i nauči kako biti odan isključivo pravu i posljedično pravdi. Nakon tih 5 godina svakom njegovi postupci i odluke na dušu, ali materija koja se sluša na pravnim fakultetima držim da je najmanipulativnije oružje na svijetu. Neki to shvaćaju, neki ne, neki zloupotrebljavaju, neki pojma nemaju što bi s tim, ali i dalje činjenica stoji; pravo je manipulativno, podložno izvrtanju i zloupotrebi i upravo je to najvažniji razlog zašto ga je važno koliko-toliko zaštiti od upliva stranačke ideologije. Takva bi se jasna i oštra poruka najbolje poslala kroz ono što predlažem; dakle prilikom upisa na bilo koji pravni fakultet uprava fakulteta trebala bi tražiti potvrdu o stranačkoj nepripadnosti. Možda bi time barem djelomično izbjegli scenarije kojima danas svjedočim. Odgojno obrazovne ustanove trebale bi biti mjesta nulte stope tolerancije na nasilje, ideologije i sve slično tome pa tako i na otvorene reklame HDZ-a ili bilo koje druge stranke. Zbog izrazite fleksibilnosti kao njene primarne karakteristike demokraciju legitimno možemo prilagoditi stanju u vlastitoj državi. Stoga dragi birači, naučite oslobađati demokraciju iz okova ideologije. Ideologija je popratni sadržaj, nikako srž politike. Biti birač danas znači dati glas onoj opciji koja diše, brbućka i zdušno nudi obaveznu zaštitu prava i neovisnog pravosuđa, živo zagovara antikorupciju i žestoku bitku s gotovo legaliziranim političkim kriminalom. Ako je to SDP, glasa se za SDP, ako će to biti HDZ u borbi s nekim drugim onda glas ide HDZu, ako se pak uspije za dominantnu poziciju izboriti neka treća stranka (što bi zaista bila najbolja opcija) onda se glasa za tu treću opciju. Glasa se za budućnost i vitalnost države, ne za vlastitu obojanost ili za zadovoljavanje neke kvazi-odmazde, ljubomore i netrpeljivosti. Glasa se za spas, a ako se taj spas kroz 4 godine pretvori i suprotno od toga skidajte i njih i tako sve dok se već jednom ne naučite demokraciji! Dragi birači; jučer niste glasali za spas nego za sve ostalo što sam navela. Glas spasa je glas protiv kriminalca Turudića koji vam stoluje na mjestu glavnog državnog odvjetnika, protiv paljenja do temelja naše Slavonije, protiv trženja naše krvlju obranjene obale, protiv opkoljenog zdravstva, protiv totalitarizma, potiv izgona naše mladosti i uvoza jeftine radne snage, protiv puzanja za bilo kojoj unijom, protiv neobnovljenih gradova, nepriuštivih stambenih prostora, najskuplje hrane u Europi, nedostupnosti sporta, nezdravog i depresivnog stanovništva, protiv prebjega i pljuvača po pravu i pravdi. Unatoč tome što su HDZovi madati dobrano pali u odnosu na prošle parlamentarne izbore jučer se ipak nismo odlučili spasiti. Dolazim do kratke analize mojeg stava o tome da je spajanje naizgled nespojivih političkih opcija itekako moguće i to na način da svi u toj koaliciji ostanu dosljedni. Problematiku nespojivosti politika DPa, Mosta, koalicije Rijeke Pravde i Možemo podijeliti ću u 3 zone: bijelu, sivu i crnu zonu. U bijeloj zoni nalaze se primat politike koje podjednako dijele sve navedene opcije. Tu se nalaze: borba protiv korupcije, neovisno pravosuđe, dostupno zdravstvo, podizanje plaća i mirovina, vraćanje Hrvata u Hrvatsku, lakše rješavanje stambenog pitanja, generalno oživljavanje hrvatske ekonomije i gospodarstva, skidanje fokusa s turizma kao primarnog punjača državnog proračuna i ostale slične politike. U sivoj zoni je pitanje rješavanja migracijske problematike, građanski odgoj i vjeronauk, zelene politike i možda još pokoja. U crnoj zoni su uglavnom politike vezane uz pobačaj i lgbt
COVID19. DA SE NE ZABORAVI – MIŠLJENJE KOLUMNISTICE DAGMAR MARINIĆ
Ove kolumne postale su zarazne. Ponekad se osjećam kao Woody Allen koji je vječito sa sobom nosao papiriće i zapisivao sve što mu padne na pamet i onda doma lijepio i slagao ideje za filmove. Doduše ja nisam ni približno toliki spisateljski genije kao Woody, a umjesto papirića nosam mobitel i otvaram bilješke. Zeznuto je samo kad mi nešto padne na pamet baš usred ispita pa budem primorana ulagati dupli napor; jedan za održati koncentraciju nad ispitom, a drugi da ne zaboravim na ideju barem do završetka ispita. Izbori su za zaljubljenika u politiku neiscrpan izvor inspiracije, samo ponekad je teško pronaći još jednog takvog fanatika zaljubljenog u teme koje je zaista teško voljeti pa želju za cjelodnevnim pričama o pravnim i političkim igrama djelomično pretačem u kolumne. Stoga su one ujedno i želja da ponudim svoje znanje i interese drugima, a ujedno su i neki tip monologa/ preslagivanja misli. Sve skupa rezultira time da ne pišem nategnuto i „pod moraš“, ne igram niti za jednu stranu, ali otvoreno simpatiziram određene aktere na političkom polju i to smatram važnim pri krojenju demokracije, ne moram zadovoljavati normu niti rokove niti se ičega bojim. Pišem svoje zaključke, svoja slobodna promišljanja i smatram da bi se tako slobodno i kolumne trebale i čitati. Međutim, smatram to i poprilično važnim iz prostog razloga što život suštinski i jest upravo razmjena misli, iskustava i znanja po mogućnosti opušteno i bez trgovine. Iz svega slijedi da pisanje i ponuda javnosti dijela sebe ne ovaj ili onaj način nikako ne smije biti zloupotrijebljena za huškanje i hranjenje ega. Smatram da je vrlo važno ne glasati ishitreno nego dobro razmisliti o tretmanu pojedinih političara i političkih opcija prema biračima, a ne samo u vrijeme kampanje. Sjećam se jednog posta tijekom jedne kampanje. Naime, čovjek je napisao da se voza tako gradom svaki dan i gleda sve te silne predizborne plakate i da mu je za oko zapela Calzedonija pa ga zanima koja je to stranka jer on bi svakako dao glas njima. Iako i meni ponekad dođe da glasam za Calzedoniju, ta „stranka“ ne trči predizbornu trku. S obzirom na to da niti jedna stranka ne nudi atribute Calzedonije, morat ćemo zaviriti dublje u te ljude koji će nam krojiti državu u predstojećem mandatu. S njima 17.4.potpisujemo pred matičarom, a zna se kako se brakovi i/ili partnerstva razvijaju. S vremenom supružnici budu primorani tražiti jedno u drugome „dobre karakteristike“ jer ono što je od Calzedonije eventualno postojalo prije braka nekim nepisanim pravilom nestane. Još pokušavam dokučiti kakav je to fenomen. Tako je i s političarima. Zamislite da s vremenom nakon osvajanja mandata svi postanu objektivno neprivlačniji; koje su to „dobre karakteristike“ koje ostaju s vama u braku, koje zaslužuju voditi državu? Moramo pritom uzeti u obzir da je današnja naša i svjetska politika drugačija, da se daleko više ističu pojedinci od same političke opcije i da se povremeno dogodi da ti pojedinci zaista imaju prirodan talent da vode i rade razliku. Recimo to ovako: Ja osobno nikada ne bih glasala za nikoga tko funkcionira po principu kvazi-protupožarnog aparata, odnosno za ljude koji reagiraju isključivo kad je aktualan neki tip drame ili još gore kad drame zapravo nema, ali ju oni isceniraju ili napušu do nekih basnoslovnih, potpuno nerealnih razmjera. Takvi se isključivo hrane dramom i lažnim osjećajem žrtve kojeg također sami izmisle upravo iz istog razloga; da se nahrane. Funkcionirajući po principu kvazi-protupožarnog aparata mnogi se u isti pretvore pa ako se bolje usredotočite ti se ljudi zaista pjene, crvene, bijesne i onda odjednom utihnu na par tjedana, par mjeseci pa kad se ponovno pojavi neka drama evo ih opet. Također nikako ne bih glasala za ljude koji nemaju staža van Sabora, školstva i svih drugih djelatnosti koje imaju izražen efekt „uljuljkavanja“. Ne bih dala glas niti prosječnima, ni tihima, ni ponavljačima pustih parola, a nikako kukavicama i kradljivcima ideja. Međutim, kad bih sve to zbrojila pitanje je tko bi ostao raspoloživ za biranje. Iz tog razloga trebalo bi birati sitemom „prevage“. Znate one psiho testove koje nakon što riješite rezultat vam izbace po sistemu „prevage“. To glasi nekako ovako: „ako imate 3 od 5 odgovora odovorena s „u potpunosti se slažem“ vrlo je vjerojatno da ste ludi. Tako bi trebali birati i političare; dakle ako ne zadovoljavaju barem pola od vaših (s obzirom na situaciju u kojoj se država nalazi) realnih očekivanja vrlo je vjerojatno da neće ni zahtjeve prosječne moderne demokratske države. Međutim ima jedno pitanje koje pri izboru opcije i pojedinaca s izabrane liste: „biste li dali vlast u ruke ljudima koji su vas u vrijeme COVID19 pandemije tretirali kao građane nižeg reda?“ Na koje bi svaki bi birač racionalno morao odgovoriti s: „u potpunosti se ne slažem.“ „Sjećaš li se Covida 19?“ Doduše, prošlo je već neko vrijeme od tog traumatičnog perioda, a iz razloga što je ljudski mozak programiran tako da nastoji zaboraviti traume i na taj način se zaštititi nije čudno ako ste zaboravili detalje, a vrag je upravo u detaljima. Ovom kolumnom zagnjuriti ću nas malo u Dumbledoreov Pensieve; bazen sa sjećanjima koji nije aktivan sve dok se u njega svjesno ne uroni. Naglašavam pritom da su sve informacije provjerene i javno dostupne. 2019. godine krajem prosinca u Wuhanu (Kina) javlja se prvi slučaj zaraze virusom COVID19. Kina je totalitaristička, komunistička država kojoj je prvi alat prilikom rješavanja problematike unutar same države zatvaranje, prisila, drastične kazne i slično. Stoga, zaključak se nameće sam po sebi. Kina je pandemiju odlučila potpuno bezuspješno tretirati totalitaristički i represivno. Švedska s druge strane proklamira ležerniji pristup pandemiji, ne zatvara tvrdo i strogo svoje građane. S Andresom Tegnellom kao kreatorom švedskog modela ova država unatoč tome što po broju umrlih lošije stoji od svojih skandinavskih susjeda, neusporedivo je u boljoj poziciju odnosu na sve europske države. Vrlo brzo sve europske zemlje tiho i pomalo licemjerno slijede švedski model. Međutim što se događa prije spomenutog priklanjanja švedskom modelu od strane svih europskih država? Događa se brdo gaženja ljudskih prava bez ikakve realne osnove sa strane svih:
Bivši hrvatski predsjednik osvanuo u neobičnom izdanju: Odbacio je zaštitni znak
Lica na političkoj sceni nerijetko privlače znatnu pažnju. U jeku predizbornih kampanja, kao što je posljednjih dana, sve se dodatno pojača. I dok se jedni nadaju što većem broju glasova, drugi uživaju u više slobodnog vremena. U takvu grupu spada i bivši hrvatski predsjednik, Ivo Josipović, kojeg ovih dana baš i ne viđamo. Otkako je odstupio sa predsjedničkih dužnosti, dosta se povukao iz javnosti. No čini se kako je nedjelju 7. travnja odlučio koristiti za malo kulturnog uzdizanja, te je posjetio kazalište Kerempuh. Tamo je prisustvovao premijeri predstave ‘Pljuska’, i to u društvu svoje supruge Tatjane, koju također nemamo prilike često vidjeti. Oboje su se za ovu prigodu dotjerali, pa je tako Tatjana odabrala jednostavnu tamnocrvenu haljinu dugih rukava. Uz to je na nogama imala decentne crne cipele sa niskom petom, a oko vrata krupnu i detaljnu srebrnu ogrlicu. Njen suprug odlučio se za klasično crno odijelo i bijelu košulju, no jedan detalj na njemu je bio upadljivo odsutan. Mnogi ga, naime, pamte iz njegovih aktivnijih dana kada ga se nije moglo vidjeti bez naočala. One su mu kroz godine postale skoro pa zaštitni znak, stoga je činjenica da ih na premijeri nije nosio rijetko kome mogla promaknuti. Iako i dalje ima svoje karakteristične crte lica, bez naočala izgleda zamjetno drugačije. Podsjetimo, ovaj skladni par upoznao se sada već davne 1988. godine, u doba kada su oboje bili asistenti na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Dvije godine kasnije uplovili su u bračnu luku, a godinu dana kasnije postali su ponosni roditelji kćeri Lane. Tatjana je Ivi bila i nezamjenjiva podrška tijekom predsjedničkog mandata, koji je trajao od 2010. do 2015. godine. O kćeri ovog para malo toga se zna. Danas ima 32 godine, a tijekom očevog mandata nije se pretjerano eksponirala. I danas živi podalje od očiju javnosti, te nije baš prisutna ni na društvenim mrežama. No ipak je poznato kako radi kao asistentica profesora na ETH federalnom institutu za tehnologiju u Zürichu.
Pišek i Blaće su nedavno u društvu Matanića raspravljale o gorućoj temi: ‘Trebala sam reagirati’
Televizijska voditeljica Nikolina Pišek i njena kolegica Antonija Blaće, zajedno s redateljem Daliborom Matanićem su prije nešto manje od pet mjeseci sudjelovale na panelu međunarodne konferencije ChalLEANhe, koju je organizirala Clumena. Tamo su raspravljali o hrvatskom medijskom prostoru, koji je ocijenjen otvorenijim i boljim za rad dolaskom novih generacija, ali su istaknuli kako su brojne teme i dalje ispod tepiha. Trojac je razgovarao o ravnopravnosti spolova, ali progovorili su i o osobnim temama koje su prošli u svom životu i poslu. “Hrvatski mediji puno bolje tretiraju ekstremne životne situacije. Ne eksponiraju nas na način koji je potencijalno štetan. Mediji u situacijama koje su za neku osobu rubne ili kritične vole izvlačiti ono što je njima bitno za čitanost i klikove. Moja situacija je bila čitana, ja sam dobro prodavala nešto što god da je to bilo. Meni je u toj situaciji, kao majci sedmogodišnje djevojčice, bilo itekako teško jer sam morala ostati nevina u toj cijeloj ludnici. Nitko nije mislio o mom mentalnom zdravlju i na koji je način ono ugroženo!“ izjavila je Nikolina Pišek “Žene nisu ravnopravne muškarcima čak niti u takvim situacijama. Kad muškarac postane udovac, svi ga žale, treba mu što prije pomoći, pronaći mu dobru ženu da mu pomaže. No, kad žena postane udovica, bez obzira u kojem vremenu živimo, ona na određenoj razini osjeća krivnju zašto je ona uopće živa. Nikome ne pada napamet da se zapita kako je Vama zapravo. Niti se itko trudi pružiti Vam pomoć!” dodala je Pišek. Unatoč nasljeđu i svim izazovima koje pred nas postavlja današnjica, Antonija Blaće je tada istaknula kako smatra da ne postoje tabu teme kad su mediji u pitanju. “Danas ne postoje tabu teme. Neke se samo sporo i teško spuštaju u realnost. Ja sam blagoslovljena što radim posao koji se smatra ženskim. Druga moja prednost je ta što su me uvijek malo svi podcjenjivali kao konkurenciju pa sam gotovo neokrznuto prošla svoju karijeru. Ali da je bilo svakakvih situacija jest. Primjećivala sam situacije u kojima se npr. muški nespremni kolega bolje tretira nego kolegica koja možda ima tremu. Ja sam uvijek bila 100 % spremna, nikad nisam zakasnila na probu, dolazila sam prva odlazila zadnja!” komentirala je Blaće. Govoreći o ravnopravnosti spolova, dotaknuli su se filmova redatelja Dalibora Matanića, za koje je tada utvrđeno kako “žene imaju uvijek velike i glavne uloge”, a Matanić je istaknuo kako se i sam susretao s mnogim izazovnim situacijama nakon izlaska filmova ili predstava koje je režirao. “Živimo još uvijek u barbarskom društvu, odnosno društvu barbarske djece. To je sve počelo s tranzicijom i ratovima u našim krajevima. Sve velike promjene dovele su do šoka. Morao se čuvati patrijarhalni status mužjaka, u tom barbarskom društvu nema velike ravnopravnosti spolova!” izjavio je Dalibor Matanić. “No, smjenom generacija ne samo u godinama, nego i mentalnom smislu, polako se izmičemo iz tog barbarskog društva i dolazi jedno novo doba!“” dodao je. Antonija Blaće je na kraju zaključila: “Danas se potpuno drugačije ponašaju neki stariji kolege od onih mlađih. Vidi se velika razlika. Već dugo se razgovara o nekim temama u javnosti. Nekome tko odrasta u tom vremenu, u kojem se otvoreno priča o nekim stvarima, on odrasta i razmišlja o njima drugačije. To se vidi kad angažirate mlađe ljude. Nove generacije su drugačijeg svjetonazora i neke teme njima nisu više teme!” Televizijska voditeljica Nikolina Pišek jedna je od rijetkih koja je odmah nakon saznanja o spolnom uznemiravanju kolegica od strane redatelja Dalibora Matanića javno istupila. “Dečki će biti dečki. I nadam se da hoće, i nadam se da ovakvi slučajevi neće kastrirati one prave, rasne, časne pripadnike muškog roda u odnosu prema istim takvim ženama. Želimo da ostanete dečki, muževni u punom smislu riječi, punokrvni i strastveni, ali obzirni i nježni, puni poštovanja, svjesni da ćete ponekad čuti NE”, započela je. “I zaista ga ČUTI. I uvažiti. I da to NE i vaše odstupanje ne umanjuje vašu muškost, nego naprotiv, ona u vama raste. A što se rodnog nasilja tiče, tu mogu progovoriti iz prvog lica. Bilo je mnogo toga što mi je trebalo da osvijestim. Proces je trajao godinama”, nastavila je Nikolina, priznavši da je neke stvari shvatila tek nedavno. “Shvatila sam zašto sam se osjećala neobjašnjivo loše u nekim situacijama, i znam da sam trebala reagirati. Važno je da se o tome priča u javnom prostoru i nakon što utihne ova galama. Da žene shvate što je neprihvatljivo, i da ih njihov osjećaj da se događa nešto loše ne vara. Da momci spoznaju granice. Da nema straha. Stida. Spuštenih pogleda. Želje za nestajanjem. Mržnje”, zaključila je voditeljica.
KOLUMNISTICA DAGMAR MARINIĆ: ZAŠTO BI SVE POLITIČKE STRANKE U HRVATSKOJ DANAS TREBALE TEŽITI CENTRU?
Dobar dio prosvjetarskog krila moje obitelji jedan dio života poklonio je političkom angažmanu. Okruženi oko bliskog rođaka, ondašnjeg načelnika disali su taj, onomad zaista potencijalan HNS. Inspirairani Savkom Dabčević-Kučar moji prosvjetari tada zaista svjetonazorski jesu bili centristički orijentirani. Iako sam bila klinka, zapamtila sam takvo ozračje. Danas sa sigurnošću mogu tvrditi da su od HNS-a ostali relikti, i metaforički, ali ako se prisjetimo da je od HNS-a ostao Radimir Čačić i Anka Mrak-Taritaš, onda se metafora ipak može pretočiti u realnost, hodajuću i nažalost još politički aktivnu. Mrak-Taritaš i Čačić ponovno su kao Mick Jagger promijenili krv samo zahvaljujući PRH Zoranu Milanoviću koji im je naprosto prisiljen tragičnom postavom na hrvatskoj političkoj sceni podario još par godina vidljivijeg političkog života. Ma što god tko mislio, ledolomac utjelovljen u liku PRH Zorana Milanovića apsolutno svima nam je bio prijeko potreban. Problem međutim nastaje kada shvatimo da se iza ledolomca ne kreće prepun teretnjak razno raznih dobara već predsjednikMilanović preuzima obje uloge. Dopustiti ću si još malo igre s metaforama pa ću napisati da su Rijeke Pravde fenomenalan juriš s čvrstim vojskovođom i atrofiranom konjicom punom tromih hladnokrvnjaka. Međutim, iako je moja metafora pomalo okrutna (ali i realna) i dalje je riječ o konjici; živom tkivu podložnom oplemenjivanju i pomlađivanju. Kada bi i desni spektar stranaka sklonijih hdz-u postao podložniji promjenama i oplemenjivanju tada bismo svjedočili pravom izbornom srazu titana. Vjerojatno će me dobar dio čitatelja smatrati ludom, ali spas ne samo naše nego i svjetske politike vidim u miješanju ljevice i desnice. Pritom nipošto ne mislim na spajanje velikih lijevih i desnih stranaka. U slučaju nekih mega (hdz-sdp) koalicija potpuno bi se izgubio smisao politike, svjetonazora i ono najvažnije; puklo bi baš svako preostalo povjerenje građana prema politici koja bi u svojoj suštini morala biti borba za ljude i ono duboko ljudsko. Rušenje svjetonazorskih temelja koji su ogroman dio ljudskog identiteta značilo bi društveni raspad. Spajanjem dvije velike stranke puknuo bi osnovni ljudski, iskonski nagon za nadmetanjem. Ljudi su u najvećem postotku bića natjecanja, nadmetanja. Oni koji zagovaraju velike koalicije ne razumiju osnove ljudske psihe. Takvo što ne dolazi u obzir, ali itekako dolazi u obzir instalacija dobrih karakteristika ljevice i desnice na recipročan način dok korektivnu ulogu i neki ideal drži politički centar. Podrazumijeva se da nikako ne mislim na ovaj naš hladnokrvni, tromi Puljak- Čačić- Mrak Taritaš centar nego na ono što bi politički centar u svojoj definiciji trebao biti, na ono što opravdava njihovu centralnu poziciju u parlamentima u tipu korektivne tampon zone. Detaljnije ću se pozabaviti, iz moje perspektive, podatnijom konjicom „Rijeke Pravde“. Savim slučajno iz spomenute koalicije otpao je Možemo! kao isključivo tvrda lijeva stranka. Krutost i nesnalaženje koje definiraju platformu Možemo rezuliralo je njihovim laganim odumiranjem. Rijeke Pravde imaju sreću što ih je možemovska krutost i nepodatnost zasad zaobišla. To Rijeke Pravde gura malo bliže centru. Možemo! kroz svoje politike između ostalog provlači i rodnu ideologiju. Kad govorim o rodnoj ideologiji ne mislim na rodnu ravnopravnost za koju se i sama zalažem. Od krucijalne je važnosti strogo odvajati ta dva pojma. Rodna ideologija u svijetu i djelomično kod nas parazitira na jednoj od najranjivijih skupina u društvu; na transrodnim osobama. Dakle, rodna ideologija iskorištva psihološka stanja izrazito malog postotka stanovništva koji uistinu zahtijevaju medicinsku intervenciju prilikom tranzicije. Da je itekako tome tako i kod nas svjedoči događaj u kojem sam i sama sudjelovala. Ovaj tekst ima zadatak predložiti i analizirati političke ideje, a ne se baviti rodnom i rodnom ideologijom pa ne mislim skretati s teme ,međutim smatram važnim prepričati spomenuti događaj zbog davanja primjera zašto bi u stremljenu ka centru ekstremno lijevo i ekstremno desne stranke morale otpasti ili se nekim čudom instantno reprogramirati iz temelja. Naime, na prvoj godini fakulteta igrom slučaja (isključivo zbog dodatnih nastavnih bodova) sudjelovala sam tribini u Gradskoj vijećnici Grada Rijeke u kojoj je glavni riječ vodila pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić. Nagovorila sam dobru prijateljicu da pravobraniteljici postavi pitanje umjesto mene jer sam taj dan na moju žalost, a nečiju sreću zbog prehlade ostala bez glasa. Pitanje se odnosilo na slučaj američkog plivača koji se jedan dan odlučio identificirati kao žena. L. Thomas je muškarac visok 2 metra izrazito širokih ramena, velikih šaka i stopala; dakle muški plivač sa savršenim muški tjelesnim karakteristikama. Svi mi sportaši znamo zašto je M.Phelpsubijao svjetsko plivanje. Phelps je kao i Thomas div od 2m visine i građen kao lađa. Takva muška građa omogućuje muškarcima da plivaju izrazito brzo i niti jedna ženska plivačica ma koliko god bila visoka i jaka ne može se približiti muškimplivačima. To je neosporiv zakon biologije. Muško tijelo prolazi kroz fazu puberteta u kojem je dominantan hormon testosteron i ama baš nikakvi hormonski supresivi koji se uzimaju u procesu tranzicije nikada ne mogu „poništiti“ ono što je u puberteu napravio testosteron. Testosteron, naime muške mišiće i i kosti radi neusporedivo većima i jačima u odnosu na ženske mišiće i kosti. Ono što muško tijelo doživi tokom puberteta nikakve hormonske terapije kasnije ne mogu poništiti. Slikovitije:pokušajte dvometraša sa stopalom broja 45 hormonskim terapijama smanjiti na žensku visinu od cca 170 cm sa stopalom broja 38. Zvuči smiješno? Vjerojatno da, ali ne i pravobraniteljici za ravnopravnost spolova Višnji Ljubičić koju sam taj dan pitala da ako se toliko zalaže za participaciju transrosnih osoba u ženskim disciplinama kako bi riješila slučaj L.Thomas ,a da ujedno sačuva prava transrodnih osoba i opravda naziv prvobraniteljica za ravnopravnost spolova? Višnja Ljubičić na to moje pitanje odgovorila je sa, citiram: „ Pa ima i velikih žena.“ Da, to je bio odgovor pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Da nije izrazito žalosno bilo bi izrazito smiješno. Tim odgovorom pravobraniteljica pokazuje nerazumijevanja osnova biologije što je zaista zabrinjavajuće. Ovaj primjer slikovito i jasno prikazuje suštinu rodne ideologije koju provlači i Možemo. Bezglavo odobravanje baš svega što zahtijeva pomahnitala manjina koja zapravo i nije transrodna uništava ono što im je prvobitno bila zvijezda vodilja; dobrobit i jednakost žena u društvu. S druge pak strane, desni ekstremisti u 21.stoljeća tvrditi će da jehomoseksualnost bolest i da „žena nije za mudraca nego za madraca“ (Ante Kovačić iz hrvatske kršćanske demokratske unije u obraćanju Vesni Pusić u Saboru). Iako Ivana Pernara smatram „nužnim redikulom“ koji zaista jest napravio dobar potez i progonio „Kongo posvojitelje“ koji se bili u, strogo pravno gledajuć, daleko više crnoj nego sivoj zoni on i dalje ostaje redikul. Ovaj put svoju redikuloznu karakterno-političku
Jadranka Kosor nakon obračuna s hejterima nasmijala pratitelje: ‘Predstavljam listu’
Bivša premijerka Jadranka Kosor na društvenoj mreži X, bivšem Twitteru, objavila je fotografiju na kojoj pozira na sobnom biciklu i predstavila svoju “izbornu listu”. “Predstavljam listu: bicikl, lote, Kinetek i ja! Do pobjede!” našalila se bivša premijerka u opisu objave koja je oduševila njene brojne pratitelje. Podsjetimo, Kosor je prije više od mjesec dana operirala drugo koljeno i potom krenula na rehabilitaciju. Nedavno se našalila da će do parlamentarnih izbora svakako biti bolje. Podsjetimo, Kosor je nedavno odgovorila HDZ-ovu ministru pomorstva, prometa i infrastrukture, Olegu Butkoviću, koji je na X-u pokušao izrugati Milanovića i bivšu hrvatsku premijerku, sugerirajući da bi ona trebala zamijeniti Milanovića. “Možda da sada uskoči Jadranka Kosor umjesto Milanovića”, bio je Butkovićev komentar na bivšem Twitteru uz koje je stavio i emotikone smijeha. “Pusa za zlobnike s Kineteka. Drugo koljeno, treća runda rehabilitacije. E pa, onda bumo na izbore, bez brige, maleni”, odgovorila je. Inače, Kinetek je sprava za rehabilitaciju koljena.
KOLUMNISTICA DAGMAR MARINIĆ: AKO NE DOPUSTITE DA VAS POSVAĐAJU ILI VAS NAPRAVE GLUPIMA TE UZ TO JOŠ IZAĐETE NA IZBORE, VI STE POBJEDNICI
Unatoč tome što ne posjedujem stranačku iskaznicu niti jedne političke stranke često me (najviše iz šale) zovu političarkom.Točnije, bila sam članica jedne političke stranke, bila u razno raznim odborima iste svega par godina.Uistinu sam vidjela i osjetila kako to iznutra diše i funkcionira odnosno i ne funkcionira baš. Nekoliko mjeseci prije upisa na Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, dakle prije 3 godine vratila sam iskaznicu i izašla s jasnim obrazloženjem upućenim stranci putem maila.Uz to što je stranka krenula proždirati moj identitet vjerovala sam i još vjerujem da student na bilo kojem pravnom fakultetu nema što raditi u političkoj stranci, potpuno neovisno o motivima.Iz razloga što sam zaista željela ostati „čista“ i bez ikakvih preferencija prema bilo kojoj političkoj opciji vratila sam iskaznicu.Potpuno mi se učinilo prirodnim i jedino ispravnim formirati se i finalno postati pravnik bez ikakvog utega, potpuno odvojena od bilo čijeg populizma i ideologija.Te vrijednosti smatram krucijalnima i vrhovnima, vrijednostima koje bi trebao gajiti svaki pravnik. Međutim, ljudi su skloni simpatijama iz razno raznih razloga pa je potpuno nesuvislo i zaista glupo očekivati od bilo koga da se u potpunosti sterilizira i baš nikada ne izrazi simpatiju prema određenim akterima na političkom polju.Takve su stvari ljudske i poželjne te nemaju ama baš nikakve veze s prethodno spomenutom prijeko potrebnom „političkom čistoćom“ koju sam ocijenila kao nužnom vrijednošću svakog studenta pravnog fakulteta.Smatram da sam time blagoslovljena, samim time što gajim strast prema određenim djelatnostima.Jer priznali mi to sebi ili ne, biti strastven prema nečemu danas je velika rijetkost. Međutim strast prema politici nema negativan prizvuk kako to mnogi misle.Politika je život, priznali mi to sebi ili ne. Kroji nam ama baš sve pa bih strast prema politici i beskonačnu potragu za smislom poistovjetila sa strašću prema životu, prema traženju smisla u životu.Možda ovakve poetične, poluromantične rečenice ne prolaze najbolje kao opisi same politike ali razmislite još jednom; situacije kojima svjedočimo gotovo su uvijek samo refleksija naroda, njegove (ponovno poetički-romantično) svijesti i probuđenosti.Voljela bih odmah na početku naglasiti da ovu kolumnu pišem iz perspektive stuentice 3.godine pravnog fakulteta koja nije već na trećoj godini ovog fakulteta pokupila svo svjetsko znanje i sada ga sije i njime se busa o prsa putem kolumni.Upravo suprotno.Već kao sedmogodišnje dijete počela sam jasno pokazivati potrebu za društvenim djelovanjem. Za vrijeme ljetovanja sa samo sedam godina promatrala sam rijeku Dubračinu koja prolazi Crikvenicom.Onomad je Dubračina bila izrazito zagađena; do te razine da su njenom površinom plutale plastične vrećice i uginule ribe.Toliko me dirnu prizor da sam natjerala tetu koja je stajala pokraj mene da piše pismo gradonačelniku Grada Crikvenice.Već sa 7 godina imala sam dječji, ali jasan okvir kojeg bih se trebala držati prilikom obraćanja gradonačelniku.Teta je pismo poslala i Dubračina je bila očišćena.Jasno, ne isključivo mojom zaslugom, ali sada s 29 godina života znam da takve sitnice itekako rade doprinos.Pet godina kasnije, s nepunih 12 godina ponovno me na društveno djelovanje natjeraju životinje i ekologija.Sada kao već „profilirani“ klinac eko-ratnik na inicijativu profesora geografije postajem članica školske ekološke grupe i uz lokalno djelovanje proučavam odnos spram životinja u Republici Hrvatskoj.Ubrzo shvaćam da se u našoj državi nerazmjerno puno testira na životinjama. Zajedno sa spomenutim profesorom učlanjujem sa u udrugu Prijatelji životinja Zagreb te se osobno po pitanju spomenutog problema obraćam tadašnjem Predsjedniku RH Stjepanu Mesiću.Ovaj put pismenoj nije mi bila potrebna teta-zapisničar.Nekon nekoliko dana Ured predsjednika odgovara i obećaje da će provesti politike za zaštitu životinja od prekomjernog testiranja. Testita li se u RH danas manje samo zbog toga? Možda da, možda ne, ali, ponovno, sada s 29 godine shvaćam koliku težinu imaju takve inicijative zapravo.Nakon dvanaeste godine života pa sve do danas nebrojeno sam se puta obraćala državnim institucijama i tražila zaštitu slabijih potpuno samoinicijativno.Na drugoj godini studija upisujem seminar iz kaznenog materijalnog prava i bavim se člankom 205. našeg kazneog zakona kojem je zadatak koliko je to moguće zaštititi životinje.Kao bivša natjecateljica u konjičkom sportu odlučujem se baviti odavno zaboravljenim slučajem otetih i zvjerski poubijanih hrvatskih čistokrvnih lipianaca u Lipiku od strane vojske JNA.Tada sam kontaktirala prijatelja, hrvatskog branitelja, tatinog suborca u ratu i bivšeg suparnika na utrkama, Gordana Šebalja koji me upućuje svojem poznaniku Mati Čačiću, čovjeku koji uistinu jesti zaslužan za povratak naših lipicanaca iz Srbije.Mato mi je kroz trosatni razgovor detaljno opisao sve mučne procese koji su se tada događali, poslao mi svoju knjigu i more materijala koji su prikazivali mučenje i sakaćenje sirotih konja od strane vojske JNA.Od spomenutih prizora nisam spavala 10 dana do izlaganja i otprilike toliko nakon izlaganja na nastavi.Uz pomoć pofesorice iz kaznenog materijalnog prava i pofesorice iz međunarodnog javnog prava dolazim do zaključka da je slučaj „lipicanci“ ostao zaboravljen i bačen sa strane, ama baš nikada procesuiran u Haagu, a radi se o ratnom zločinu; napad na kulturnu baštinu, o zločinu koji ne zastarijeva. Stoga se nadam da će uz sve ljudske žrtve koje smo pretrpjeli tokom domovinskog rata i ovi četveronožni bijeli anđeli dočekati svojih „5 minuta pravde“. Pa ako to nitko prije ne sprovede, ja ću.Iako se čini da je ovaj autobiografski, poprilično širok uvod u jednu kolumnu bio zapravo nepotreban, istina zapravo leži u suprotnom.Upravo prolazimo kroz period koji je opasan u omjeru sante leda. Onaj komad sante leda koji viri iznad površine mora je borba na političkom planu, a onih preostalih 80% volumena sante je borba i udarci ispod pojasa među ljudima, gotovo svim stanovnicima Republike Hrvatske koji su barem malo popratili aktualnosti. Postotak koji ispod površine daleko je više opasan i manje transparetan.Rat ispod površine potaknut je isključivo egom i potpuno iskrivljenom slikom neke važnosti i autoriteta.Bilo bi smiješno da zapravo nije tužno. U silnoj želji da zauzmu monopol nad mišljenjem i znanjem te da opravdaju svoj ili nečiji stav, svoju ili nečiju političku ideju mnogi su spremni kao ulog dati puno više od onoga što zapravo sama situacija traži, a momentalna situacija u suštini traži isključivo izlaženje na izbore i ispravnu ocjenu situacije kao vježbanje demokracije. Demokracije u punom smislu te riječi.Sportskim riječnikom, demokracija će nam kroz momentalnu situaciju doživjeti zdravuhipertrofiju samo ako ljudi shvate
Seksipilni prizori novog Jamesa Bonda obišli su svijet: ‘Snimljeni su kod nas’
Proteklog tjedna svjetskim medijima odjeknula je vijest kako je glumcu Aaronu Taylor-Johnsonu ponuđena uloga Jamesa Bonda. Ako pristane na ulogu, bit će sedmi glumac koji će na filmskom platnu utjeloviti legendarnog agenta 007. Zbog te vijesti, markantni glumac našao se pod velikim povećalom javnosti, a posebnu pažnju privukao je njegov golišavi video nastao u Lijepoj Našoj prošlog ljeta, kada je glumac boravio u Villi Nai na Dugom otoku s obitelji, navodi Kult plave kamenice. 33-godišnji Aaron tada je u parku prirode Telašćica snimio reklamu za Armanijev parfem Acqua di Giò. Inače, Aaron se proslavio naslovnom ulogom u filmu “Kick-Ass” iz 2010. godine, a glumio je i u nastavku iz 2013. Pamtimo ga i kao Pietra Maximoffa u filmu “Osvetnici 2: Vladavina Ultrona“, a 2017. je osvojio i Zlatni globus za najboljeg sporednog glumca u filmu “Noćne životinje“. 2009. godine upoznao je svoju današnju suprugu, 24 godine stariju redateljicu Sam Taylor-Johnson, a 2010. su dobili prvo zajedničko dijete, kćer Wyldu Rae. Vjenčali su se 2012. godine, a iste godine kada su stali pred oltar rodila im se i kći Romy Hero. Sam je uzela Aaronovo prezime Johnson, a on njezino Taylor. Supružnici s kćerima žive u Los Angelesu, a privatni život pokušavaju zadržati daleko od očiju javnosti. Sam iz braka s trgovcem umjetnina Jayem Joplingom ima još dvije kćeri. Inače, više puta se šuškalo kako bi novi James Bond mogao postati naš proslavljeni Šibenčanin Goran Višnjić. Prvi put ta ideja se počela spominjati prije pet godina, a sam je dodatno pokrenuo glasine 2021. godine. Višnjić je tada objavom na Instagram aktualizirao spomenuta nagađanja tako što je postavio fotografiju na kojoj pozira u elegantnom odijelu po kojem je prepoznatljiv i James Bond. Goran Višnjić je u Hollywoodu ostvario nekoliko većih uloga, poput one u seriji “Hitna služba”, filmu “Magija” te Madonninu spotu za pjesmu “The Power of Goodbye”.
Alka Vuica ide na izbore: ‘Čisti grad i uređen okoliš”
Nakon što je Ava Karabatić otkrila kako ide u utrku za parlamentarne izbore, glazbenica Alka Vuica našla se na SDP-ovoj izbornoj listi za nadolazeće izbore. U SDP se učlanila prije dvije godine, a jednom je pokazala ambiciju da bude predsjednica. Poznato je kako se Vuica nalazi na 14. mjestu u šestoj izbornoj jedinici. “Alka Vuica naša je nova članica! Želimo joj ovim putem dobrodošlicu, sigurni smo da će svojom energijom i znanjem doprinijeti našoj stranci. Veselimo se svakom novom članu i članici”, napisali su iz zagrebačkog ogranka SDP-a uz Alkinu fotografiju kada je pristupila stranci. Alka je tada za Dnevnik Nove TV pojasnila da se učlanila jer je bila razočarana politikom u zemlji. Rekla je i kako želi svojim imenom skrenuti pozornost na probleme koje je potrebno riješiti u njezinom gradu. “Osobno mi cilj nije visoka politika, želim djelovati lokalno, u svojoj gradskoj četvrti Peščenica-Žitnjak. Želim doprinijeti rješavanju problema koji muče sve nas, kao što su zbrinjavanje otpada, čisti grad i uređen okoliš. Naravno, radim u kulturi cijeli život i vjerujem kako mogu doprinijeti razgovoru na tu temu”, kazala je Alka. Inače, Alki ovo nije prvi put da se bavi politikom. 2009. godine htjela je na predsjedničke izbore kao kandidatkinja Zelenih, no kandidaturu je ipak morala povući zbog nedovoljnog broj potpisa. “Nemam više takvih ambicija, a ni ideala u koje vjerujem. Sve mi se čini crno u nekom lokalpatriotskom smislu i potpuno sam na putu individualnosti i samodostatnosti”, komentirala je prošle godine za dnevno.hr . Tada su je upitali i je li ostala članica SDP-a te djeluje li unutar stranke. “Još sam u stranci, nisu me izbacili, ako na to mislite. Međutim, nisam previše aktivna jer jednostavno nemam vremena. Radim na svojim projektima i novom albumu i jako sam zauzeta”, poručila je Alka Vuica koja je nedavno izdala rock album, koji je izazvao veliku pažnju javnosti.
Nina Badrić na meti prevaranata: ‘Ne nasjedajte na ovo, to je laž’
Pjevačica Nina Badrić ponovno je žrtva prevaranata, koji se čini se baš vole koristiti njenom slavom. Upozorila je svoje pratitelje na društvenim mrežama. Riječ je o lažnom profilu koji se predstavlja kao ona. “Ne nasjedajte na lažne profile! Ovo je lažan profil”, napisala je popularna hrvatska pjevačica Nina Badrić na svom Instagramu, odnosno, storyju i podijelila screenshot profila da obožavatelji znaju o kojem “lažnjaku” se radi. “Prevara. Ne nasjedajte na ovu prevaru, ovdje se radi o krađi identiteta i imena, ne postoji dijeta ni čarobni bomboni od kojih mršavite, a ni čarobni štapić, kako kaže moj prijatelj, samo probušena žlica”, napisala je ovom prilikom Nina Badrić. Podsjetimo, već neko vrijeme prevaranti na internetu koriste Ninin imidž za reklamiranje proizvoda za mršavljenje, a pjevačica je već i prije reagirala na sličan incident. No, sada se suočila s novim problemom, lažnim profilom. Prevaranti koriste ovakve metode kako bi prodali “čarobne” proizvode koje ne mogu plasirati na tržište jer je njihova djelotvonorst nedokaziva. Budući da ne mogu prodati svoje proizvode pokazivanjem stvarnih rezultata, koriste se lažnim preporukama slavnih.
Najpoželjniji neženja Vatrenih: Zapalio internet provokativnim fotografijama
Hrvatski nogometaši u Egiptu traže početak forme za nadolazeće Europsko prvenstvo u Njemačkoj, a uz nogomet i razgledavanje piramida, Vatreni treniraju u teretani, kako bi bili u optimalnoj formi. Jedan od onih koji je protiv Tunisa odigrao dobru utakmicu bio je Joško Gvardiol, koji u Manchester Cityju kod Guardiole ponovno igra standardno nakon ozljede. Fotograf HNS-a uhvatio je Joška kako u teretani diže utege i radi na fizičkoj snazi, a njegove fotografije zapalile su internet, jer zna se kako je Gvardiol najpoželjniji neženja među Vatrenima. Fotografije Gvardiola na društvenoj platformi X iz HNS-a šaljivo su prokomentirali: ”Napadne li medvjed Joška, ima li medvjed ikakve šanse”. Može li Joško protiv mede nismo baš sigurni, ali se nadamo kako će u finalu naši Vatreni u utorak od 21 sat pokazati pravu igru protiv domaćih Faraona i donijeti kući taj trofej. “Želimo osvojiti turnir, želimo taj trofej kad smo već ovdje. Opet ćemo skupiti snage i dati šansu nekim drugim igračima. Cilj je bio da se ovdje podružimo, da odradimo ovo bez ozljeda i da svi koji su tu dobiju priliku”, rekao je izbornik Dalić.
Ella Dvornik sa suzama u očima: “Vama je on Dino Dvornik, meni je tata”
Influencerica Ella Dvornik poznata je već i ‘vrapcima na grani’. Otkako je prošle godine objavila da se razvodi, njen privatan život dospio je u središte fokusa. Ella je jedno od najaktivnijih domaćih imena na društvenim mrežama, gdje je sada svojim vjernim fanovima novom objavom natjerala i pokoju suzu na oči. Podijelila je, naime, davno zaboravljenu snimku svojeg oca Dine Dvornika. Na njoj neprežaljeni kralj funka izvodi svoj hit ‘Lady’, i to davne 1989. godine u klubu Hollywood u Splitu. Ne samo što je ova snimka mnoge odvela na put kroz sjećanja, već je uz to Ella napisala dosad najemotivniju poruku o svojem legendarnom tati. “Ja vam riječima ne mogu opisati koliko meni ovaj čovjek nedostaje. On je bio puno više od oca, bio je brat, prijatelj i mentor. Živio je za to što voli i to ga je ubilo. I kad je umro nisam toliko ni žalila jer znam da je samo živio za to što voli. Sve njegove mane na stranu, on je bio MUŠKARAC u svakom smislu te riječi”, započela je u objavi. “Toliko sam ponosna što mi je otac bio lik koji je vjerovao u sebe, borio se za nas, koji nije pokleknuo trendu i nije se izdao. Vama je on Dino Dvornik, meni je tata. Uvijek je bio najdjetinjastija i najbitnija figura u našim životima. I što god ljudi pričali o njemu on se uvijek izborio za nas”, nastavila je u dirljivoj posveti. “Ovo nije ni čovjek, ovo je ljudina i bog. Ispoštovao nas je i na svoje zlo, i držimo ga u srcu zauvijek. Jer prije pjevača on je bio čovjek – i to kakav. Prazninu koju je ostavio nitko neće zamijeniti, ali ćemo sve uspoređivati s njim”, dodala je Ella, istaknuvši kako ničega od toga ne bi bilo bez njene majke Danijele. Za kraj je poručila kako joj je drago da su joj oni roditelji, jer su ju oni naučili što je prava ljubav i srodne duše. “Vama Romeo i Julija, meni Dino i Danijela… zauvijek”, zaključila je Ella. Ova posveta u svega sat vremena zaradila je više od četiri tisuće reakcija, a svoje emocije jasno su iskazali brojni fanovi u komentarima. “Legenda koja ostavlja trag kroz tebe”, “Još mu se po njegovim pjesmama i talentu nitko nije približio”, “I trebaš biti ponosna! Hvala mu na svemu, a i veliko hvala mu na tebi”, “Dugo sam bila čak i ljuta što je otišao, žalila sam za njim”, “Uvijek je znao napraviti atmosferu. Car je bio”, “Skoro sam se rasplakala”, samo su neki od komentara.
Zoran Šprajc u nesvakidašnjem izdanju: ‘To ti je kad ujutro vježbaš’
Televizijski voditelj Zoran Šprajc jedno je od najpopularnijih lica na malim ekranima. Otkako je pokrenuo vlastitu emisiju Stanje nacije, ponovno je dospio u fokus javnosti. No nije on poznat samo po svojem načinu izvještavanja, već i po zanimljivim objavama na društvenim mrežama gdje je dosta aktivan. Njima je sada pridodao još jednu, ovog puta zabrinjavajućeg karaktera. Naime, putem svoje Instagram priče objavio je fotografiju na kojoj se vidi kako na glavi ima medicinski zavoj. Razumljivo je kako je ova slika zaista zabrinula njegove vjerne fanove, no ako je suditi prema njegovom opisu, stanje ipak nije tako ozbiljno. “Stanje nacije. Kad ideš ujutro vježbati a to nije za tebe… pa udariš glavom u krevet”, napisao je Šprajc. To daje naslutiti kako je riječ samo o laganoj ozljedi glave, a budući da je dodao emotikon sa širokim osmijehom za pretpostaviti je kako voditelj ovim incidentom nije pretjerano zabrinut.
Nema više tajni između Jelene Rozge i Ivana Huljića: Odnos je dobio jednu novu dimenziju
Nakon hita ‘Idi ti’, predstavljenog na Melodijama Jadrana, pjevačica Jelena Rozga u četvrtak točno u 12 sati objavila je spot za svoju novu pjesmu “Od čega sam ja“. Već samom objavom komadića spota pjevačica je ”zapalila” društvene mreže, a od kada je spot objavljen pregledi i komentari ne prestaju rasti. Pjesma “Od čega sam ja” je nastala kao plod umjetničke sinergije između Jelene Rozge i Ivana Huljića. Naime, upravo Ivan Huljić potpisuje tekst i glazbu pjesme koja prati priču ranjive, ali i hrabre žene koja kao da se i sama čudi svojoj snazi. Budući da si Jelena i u karijeri i u životu dopušta biti i hrabra i ranjiva, pjesma “Od čega sam ja” savršeno se uklapa u takvu “životnu filozofiju”, što ne čudi s obzirom na to da je iza Jelene i Ivana dugi niz godina suradnje i prijateljstva kroz koje su se zasigurno dobro upoznali. Upravo ovom suradnjom i njihov odnos je dobio jednu novu dimenziju. “Uvijek je lijepo raditi s nekim koga, što bi se reklo, ‘poznaješ u dušu’ i tko zna koliko ti je važno ostati vjeran sebi. Uživala sam u cijelom procesu stvaranja ove pjesme, od prvih snimljenih taktova pa do završetka snimanja spota koji je prava vizualna poslastica i jedva čekam čuti reakcije moje publike, ipak je njihov sud najvažniji..” uzbuđena je Jelena. Spot za pjesmu „Od čega sam ja“ potpisuje redatelj Miloš Šarović, koji je režirao Jeleninu regionalnu turneju „Minut srca mog“. “Odlična! Napokon u moru šunda i kiča koje vlada regionalnom scenom, nešto moderno, a opet “staro” i u Rozga stilu. Bravo”, “Drago mi je što je krenula u modernom smjeru, sa bangerom. Već je dosadilo što je posljednjih godina izbacivala samo mirne balade. Falila je ovakva Rozga”, “Konačno banger! Moderno, a opet vjerna sebi. Ovaj mračniji vibe super joj stoji. Severina obećala, Rozga servirala”, samo su dio komentara. U komentarima su se ranije javile njene kolegica Nina Badrić i Aleksandra Prijović. Badrić je u komentarima ostavila ‘vatricu’, a Prijović ‘srce’. Podsjećamo, Jelena Rozga bila je gošća na četvrtom koncertu Aleksandre Prijović prošle godine u prosincu u Zagrebu. Zajedno su otpjevale pjesme “Ginem”, “Minus i plus” te “Dani su bez broja”. Nakon toga im se na pozornici pridružila Lepa Brena. Podsjetimo, na Dan žena pjevačica je nastupila u rasprodanoj dvorani ‘Krešimir Ćosić’ u Zadru ispred više od 9000 oduševljenih obožavatelja pred kojima je izvela čak 30 svojih hitova, a ranije je u veljači održala spektakularan koncert u Skoplju. Na pozornici je zablistala u crvenoj opravi sa šljokicama dizajnerskog dvojca Envy Room, no ovdje su u fokusu bile njene emocije. Tijekom izvedbe hita ‘Oprosti mala’, pjevačica nije skrivala suze na licu slušajući publiku kako pjeva stihove. “Na ovom svijetu ima svakakvih suza. Onih sretnih i onih malo manje sretnih. Ovo su sretne suze, suze zbog vas, koji ste me sinoć grlili emocijama i napunili srce s ljubavlju. Hvala Skoplje što ste mi sinoć pokazali što je snaga ljubavi. Volim vas”, napisala je Rozga.
Baby Lasagna pjeva TItovoj unuci: ‘Osjećam malu tremu koja zasjenjuje čast’
Još nas 2 dana dijele od dodjele najvažnijih glazbenih nagrada! Ovu subotu, 23. ožujka održava se 31. po redu dodjela nagrada Porin, a neka od najvećih imena hrvatske glazbene scene pojavit će se u zagrebačkom event centru HoB s nadom u osvajanje najpoželjnije statue. Rijetka je to prilika u kojoj gledatelje očekuju svečana dvorana, crveni tepih, sjajni led ekrani, velika pozornica, spektakularna rasvjeta i velika imena hrvatske glazbe na jednom mjestu. Pripema produkcije za glazbenu nagradu Porin traje već nekoliko dana, od danas počinju i generalne probe, a poznata su nam i imena glazbenika koji će nastupiti na 31. po redu dodjeli Porina: Berislav Šipuš, Boris Štok, Detour, Filip Rudan, Gina, IDEM, Let 3, Lu Dedić, Marko Tolja, Matija Cvek & The Funkensteins, Matija Dedić, Mia Dimšić, Natali Dizdar, Parni Valjak, Pava, Prljavo Kazalište, Psihomodo Pop, Tamara Obrovac i Zorica Kondža. No, osim njih, na dodjeli nagrada nastupit će i hrvatski predstavnik na Eurosongu, Baby Lasagna: “U nadolazećem vikendu kročit ću na pozornice koje sam dosad gledao samo na malim ekranima. Upravo zato, osjećam malu tremu koju ipak zasjenjuje osjećaj časti. Sretan sam što ću u ulozi prezentera biti dio glazbene nagrade Porin”, izjavio je Baby Lasagna. Osim spomenutih izvođača, crvenim tepihom i pozornicom će na ovogodišnjoj dodjeli prošetati još poznatih imena u ulozi gostiju i prezentera. Imena nagrađenih i tko kući nosi najviše statua saznat ćemo ovu subotu u prijenosu uživo na Prvom programu HTV-a i Drugom programu HR-a od 20:15 sati. Kroz prijenos će nas ove godine voditi Jelena Glišić i Ivan Vukušić! Redateljica dodjele je Saša Broz, a redatelj prijenosa Ivan Miladinov. „Očekuju nas vrhunske izvedbe u pratnji orkestra pod ravnanjem maestra Alana Bjelinskog, glazbeni producent je Ivan Popeskić, zatim brojna poznata imena koja će nastupiti i biti zadužena za proglašavanje dobitnika i uručivanje statue i najvažnije – uzbuđenje i iščekivanje u čije ruke idu statue Porina ove godine“, naglašava Izvršni direktor Porina, Davor Drezga.