Ako niste pogledali film „posljednji Srbin u Hrvatskoj“ u režiji Predraga Ličine ni nemojte to učiniti. Film je ugrubo rečeno loš pokušaj balkanskog SF-a s nekoliko prepoznatljivih filmskih faca kojima je izgleda u toj 2019.baš nešto jako zaškripio budžet. Ali umjesto toga svakako možete pročitati ovu kolumnu. Za razliku od filma ova moja kolumna samo prepričava jedan 30 godina star SF koji se zove „Politika u Republici Hrvatskoj.“
O mrtvima sve najbolje. U ovom slučaju: o oporbi sve najbolje, osim nekoliko primjedbi kroz zaključke:
1.Oporba je pokazala što znači kad mnoštvo poprilično pogubljenih mediokriteta biva povučeno u neku bujicu iznadprosječnog intelekta utjelovljenog u liku PRH Zorana Milanovića. Možemo reći što god i preferirati koga god, ali brzina kojom radi Milanovićev mozak i njegov intelekt nemoguće je osporiti. U jednoj od prijašnjih kolumni tvrdila sam da će problem nastupiti čim se objelodani tromost i potkapacitiranost aktera oporbe koji su se turbo precijenili kad su se prijavili u Milanovićevu konjicu.
2.Možemo! svakako ponovno ipak ne može. Možda će djelovati grubo, ali ipak ću se usuditi napisati da upravo Možemo! prednjači u praznim parolama i izrazitom manjku političkog talenta. Zajedno s Peđom Grbinom koji je usitinu samom svojom pojavom zabio zadnji čavao u lijes ovakvog sdp-a pokazali su da oni zapravo ništa ne mogu već onda kad su isključili desni dio oporbe na zadnjem „antihadezeovskom“ prosvjedu na Markovom trgu. U oporbi koja broji jednu veću i dvije do tri manje strankice sa po doslovno nekoliko mandata Možemo! je bio uvjeren da ima luksuz izbaciti nečijih 12 mandata i s pedesetak mandata izvršiti crveno-zeleni juriš na korumpiranu grdosiju zvanu HDZ? Come on. Smatram da je taj događaj sasvim dovoljan za stvoriti sliku o kolektivnoj nesvijesti neše ljevice, ali hajde da još malo rasčlanim problem same ljevice i zašto se ona tako sramotno nije snašla. Recimo da je u nekom mitu o nemogućem taj Možemo! uhvatio hrvatsko žezlo na izborima. Benčić drži žezlo i što sad? Tko bi preuzeo koje ministarstvo? Osim toga što čitavo Možemo! u Saboru djeluje kao vic: „u jednoj državi u Sabor jednom su ušli dva glumca, jedan pravnik bez diplome koji je uspio profućkat nekoliko vlastitih firmi, jedan aktivista i vječito histerična psihijatrica….“ njihova ministarstva vrlo brzo bi se pretvorila u jedno kolektivno ministarstvo ala ono Monty Python-ovsko Ministarstvo smiješnog hoda. Šalu na stranu, ali zaista, gdje je ikakav kadar koji bi Možemo! eventualno mogao ponuditi da samo zauzeme resore jer daljnja priča o kvalitetnom obnašanju ministarskih funkcija u kombinaciji s Možemo! ipak je previše čak i za onaj mit o nemogućem.
Njihovo biračko tijelo, bez pretjerivanja i bez šale uistinu izgleda kao polje tulipana u Nizozemskoj. Kad dođete na biračko mjesto neprosto ne možete fulat glasače Možemo! S obzirom na to da u ova moderna vremena svi na silu moramo prihvaćati neke nove standarde ljepote i neke nove standarde spola i roda odustat ću od nekog osebujnog opisa vlastitog poimanja termina „zdravo i privlačno“ i time vjerojatno samu sebe poštedjeti nečije kaznene prijave. Problem je u činjenici što glasači Možemo! zapravo ne glasaju za političku stranku niti zapravo znaju što politička stranka jest ,jer da znaju vjerojatno se ne bi tako lako nasanjkali na nečiju priču o izmišljotini zvanoj „politička platforma“ i vjerojatno bi glasali za neki program, ne za aktivizam utjelovljen u možemovcima. Time dolazimo do zaključka da biračima Možemo! hitno treba ubrzani tečaj o politici i političkim strankama. Možemo! svakako u interesu ima svoje birače držati u vegansko-rodno-vječito ugroženom snu jer kad Možemo! jednom ostane bez izmišljenih vanjskih ugroza koje vrebaju baš njihove birače na svakom ćošku pa ih oni iz Sabora moraju braniti tada će Možemo! u trajanju pucnja prstom nestati s političke scene ili se ponovno vratiti u onu stranku na grbači koje su i nastali, u SDP isto kako se DP upravo vratio tati HDZ-u.
- OPG Raspudić katapultirajući se iz Mosta, odlučio se valjda priključiti onoj domišljatoj gospođi iz Karlovca koja turistima prodaje u staklenim flašicama pakiranu karlovačku maglu, samo što OPG Raspudić svoju maglu prodaje zbunjenim biračima kojima nikako nije jasno zašto njih dvoje rade to što rade, kuda zapravo idu i zašto se Marija Selak Raspudić rastavši se od Mosta ujedno rastala i od sposobnosti jasnog zauzimanja i elaboriranja nekog čvrstog stava čemu je bilo uistinu bolno-zbunjujuće svjedočiti u zadnjoj emisiji NU2.
4.SDP postao je preživač s više probavnih komora od krave. Krava ih ima 4, a SDP nebrojeno puno naročito kad treba žvakati nanovo i nanovo deset istih imena koja po svim prirodnim zakonima ne mogu istresti baš više ništa iz sebe čak i kad bi htjeli. Pa tako nanovo žvače Bauka, Hajdaš-Dončića, Jakšića, Glasovac,Piculu i ostale. SDP-ova postava ne bi prošala tehnički ni u hrvatskim selima u kojima tehnički prolazi i Lada bez ručne. Možda u SDP-u i ima ponešto volje da se pokaže neko novo, odlučno lice koje bi krenulo graditi neke nove, svježe centrističke politike, ali razumljiva je odbojnost novih ljudi koji bi eventualno ušli u tu stranku kad vide koliko ih lopatanja čeka. SDP treba novog, svježeg „Milanovića ili Milanovićku“ (usporedbe radi) koja će imati dovoljno čvrstu šaku za udaranje o stol sve dok ne izgradi novi „core“ te stranke s novim ljudima na fronti, novim programom i generalno potpuno novim centar ruhom SDP-a.
5.Miroslavu Škori „sudlila je“ vlastita sestra i to pljunuvši na sve što je Škoro uistinu iskreno imao na umu kad je stvorio Domovinski pokret s domovinskim nabojem i Penava koji trči do laptopa prebaciti pjesmu čim čuje neku Škorinu pjesmu na stranačkim skupovima te second hand stranke. Jer u DPu danas nije ostalo ama baš ništa od bazične Škorine ideje, a kako to obično bude ne samo u Hrvatskoj već posvuda u svijetu; potencijalne praznine najbrže napune šuplji karijeristi gladni barem malo slave i vlasti.
Međutim najmanje tragično od svega nevedenog odnosno usudila bih se napisati; možda najbolje što ćemo od ove vladajuće koalicije dobiti jest to što konačno više nema Pupovca. Moram odmah naglasiti i da u daljenjm tekstu manjinama i svim stanovnicima Republike Hrvatske neovisno o nacionalnosti pristupam s poštovanjem i pišem isključivo u želji za boljim suživotom u najljepšoj državi na svijetu.
U prethodnim kolumnama izrazito sam kritizirala HDZ i ipak se nadala nekom dogovoru oporbe unutač svim gore navedenim manama kojih sam itekako bila svjesna. Nikako ne podržavan odluku DP-a, ali s obzirom na dezorijentiranost čitave oporbe razuimijem takvu odluku. Unatoč tome što ne podržavam DP, a još manje, sada maksimalno isprostituirani HDZ na čelu s Andrejom Plenkovićem u jednom se svakako slažem s Penavom. Radi se o manjinama. Zanimljiva je tema samog položaja manjina u Saboru odnosno činjenica da su manjine često u političkoj praksi kod nas onaj komad koji prevaže kad se važe vlast. Također je zanimljiva činjenica da RH ima daleko više manjinaca od mnogih europskih država i uređenih država Skandinavije. Sam izborni zakon kod nas izrazito je sporan, pa čak i sama D Hondtova metoda preračunavanja glasova nikako ne korespondira s nekim pravednim rasporedom mandata koji su posredna volja birača. Iz svega jasno se zaključuje da izborni model kod nas itekako pogoduje velikim odnosno velikoj stranci na uštrb svih manjih dok paralelno daje manjincima mogućnost da kreiraju politike/vlast koju bi ipak po svim zakonima bazičnog morala i pravde prvo trebali kreirati Hrvati. Ustavna pitanja manjina i preračuvananja glasova odvela bi ovu kolumnu prema nekom basnoslovnom obujmu pa ću tu temu ostaviti eventualno za neku drugu kolumnu i ostati na početnoj temi kolumne odnosno političkom stanju koje je svakako posljedica i našeg pravnog (ne)uređenja.
Ne podržavam Penavu koji brka „imputirati i amputirati“ i tijekom pregovora nema konretnih ponuda prema oporbi (iako je razumljivo da je čak teško razabrati kome bi se točno eventualno nudio), ali podržavam Penavu koji na presici drži naslovnicu srpskih „Novosti“ koja prikazuje kako visi kip prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana s omčom oko vrata i ispod nje velikim crvenim slovima piše: „Neka visi F.T.!“ Na drugoj naslovnici istih novina prikaz je nekoliko pijetlova ispod vojnih hrvatskih kaciga, a ispod tog prikaza piše „Hrvatski zabranitelji“. Autor tog prikaza dao si je dodatan trud da baci što veću ljagu na hrvatske branitelje pa ih je sve u đuture proglasio ustašama stavivši na te kacige hrvatski grb s prvim bijelim poljem. Moj otac je branitelj ,mnogi njegovi prijatelji jesu i mnogi moji prijatelji jesu pa ja zaista nikada nisam vidjela grb s prvim bijelim poljem na kacigama koje su nosili u Domovinskom ratu. Dakle, riječ je o isključivo potrebi autora da oblati i isprovocira što je naumio potpuno ne birajući sredstva. Izrazito je važno naglasiti, jer potpiruje ironiju, da su „Novosti“ financirane iz hrvatskog proračuna. U zadnjoj emisiji Petog dana Petar Mitrikeski, dijeleći zapravo moj stav, rekao je da u Hrvatskoj sloboda medija znači slobodda pisanja do razine koja graniči s rušenjem ustavnog poretka same države. Ja se ne bih složila. Sloboda medija znači potpuna sloboda do granice koja zadire u najdublje ljudske patnje i bolove. Kad mediji krenu dirati u tu sferu tada opreznost naprosto mora postati prvo pravilo. Jer jedno je ovakvo moje (i svačije) baratanje političkim tvrdnjama i ocjenama koje na osobnoj razini zapravo diraju samo javno eksponirane političare koji su pri potpisaivanju ugovora s đavlom itekao pročitali tu točku ugovora koja se odnosi na javno izlaganje kritikama; sasvim druga je stvar zadiranje u bolnu prošlost jednog čovjeka ili skupine ljudi koja podrazumijeva ubojstva, sakaćenja, psihičke dijagnoze, uništene živote i neizmjerne gubitke. Ako već ne postoji jasna zakonska dredba o ovome o čemu pišem tada postoji jasna životno-moralna odredba koja otvara novi prostor za uređivanje naših zakona. Iz svega navedenog proizlazi jasan zaključak; Pupovac je morao otići, a s njim bi morale otići i ovakve „Novosti“ ili barem ovakvo njihovo uredništvo. Onoliko koliko je na međunarodnoj osnovi apsurdna činjenice da u Vijeću sigurnosti još uvijek sjedi Rusija toliko je kod nas apsurdno da u Vladi RH sjedi Pupovac.
Jer čišćenje hrvatske politike od Pupovaca nije nikakva segregacija. Čišćenje od Pupovaca znači jasno i glasno „ne!“ svim provokacijama i potpirivanjima, znači poštovanje prema vlastitom hrvatskom narodu u koji je usađena bol, krv i neizmjerna patnja koja mu je bila nanesena od strane drugog naroda. Hrvati će još dugo lizati rane od Domovinskog rata i taj proces mora proći u miru. Pupovci i Pupovčeve Novosti ili bilo koji drugi oblik provokacije neće pomoći da rane zacijele brže. Na hrvatskoj politici jedan je od najvažnijih zadataka; riješiti se provokatora oštro i bez zadrške i time odlučno otvoriti vrata zdravoj izgradnji dobrosusjedskog odnosa sa Srbijom imajući pritom na umu da će taj put biti utaban isključio na zdravo zacjeljenim i dobro tretiranim hrvatskim ranama iz Domovinskog rata.
Sadržaj ovog teksta je zaštićen autorskim pravima. Vlasnik autorskih prava na ovaj tekst je Dagmar Marinić. Svako neovlašteno kopiranje, distribucija, izmjena, javno prikazivanje ili bilo koja druga zloupotreba ovog teksta bez izričitog pisanog dopuštenja autora će biti predmet pravnih sankcija sukladno zakonima o zaštiti autorskih prava.
